myspace graphics
Zašto baš Jimi Hendrix? Zato što priča o električnoj gitari može biti podijeljena na dva dijela – prije i poslije Hendrixa. Prije njega su postojali majstori koji su se gitarom služili kao moćnim glasom unutar prihvaćenih granica. Ti su nam glazbenici podarili divan zvuk, proširili nam horizonte i štatijaznamšta, da bi se tek dolaskom Hendrixa pokazalo koliko su u biti konzervativni.
Kada se on pojavio na sceni i eksplodirao sa stvarima poput 'Purple Haze', 'Manic Depresion' i 'Third Stone From The Sun', neke su stvari postale jasne – ta je glazba bila različita od svega što se tada moglo čuti, i to stvorena na električnoj gitari. Po prvi je put u modernoj glazbi instrument bio neodvojiv dio pjesme.
Zbilja, Hendrix je oslobodio električnu gitaru robovanja starim shemama i sviranja običnih nota i ritma. U njegovim je rukama gitara (Fender Stratocaster, da budemo precizni) postala trodimenzionalni stroj za proizvodnju zvuka, sposoban za izražavanje svih vrsta osjećaja. Glazbeni svijet je bio zabezeknut.
I zbilja, što se to dešavalo u njegovoj glavi? Zašto se nitko prije njega nije toga sjetio, zašto nije bilo ni malog nagovještaja toga što je sve moguće s jednim instrumentom, kakva se navala novog zvuka skriva u tih šest žica. Kako li se tek on osjećao držeći tu viziju u svojoj glavi, sam i nepoznat.
Njegov je život obilježilo nekoliko tajni, no najveća je sigurno ona – što mu se dogodilo u ljeto 1966? Njegove snimke do tog vremena otkrivaju prosječnog R&B gitarista, a samo nekoliko mjeseci kasnije Hendrix je s 'Purple Haze' šokirao svoje suvremenike.
Zbilja je zadivljujuće to da se tako kompleksna glazba pojavila odjednom, i to potpuno formirana. Prvi album 'Are You Experienced' nimalo ne zvuči kao pokus, nije postojalo nekoliko albuma na kojima bi Hendrix postepeno otkrivao svoj izraz da bi nam pokazao što može. Ne, odjednom je izbacio nešto moćno i potpuno novo.
Mnogi poturaju teoriju kako je eksperimentiranje s LSD-jem dovelo do nagle eksplozije Hendrixove kreativnosti i bilo glavna inspiracija za njegovu glazbu.Na kraju krajeva, uopće nije važno je li Jimi bio biće s drugog planeta (što je nekoliko puta spominjao u intervjuima, ili je samo uspio širom otvoriti vrata kreativnosti koju većina od nas drži čvrsto pod ključem. On je bio poput teške grmljavine, ispunjavajući svoju misiju da protrese glazbeni svijet i trgne ga iz samodopadnosti.
Teško je, međutim, iz današnje perspektive shvatiti koliko je radikalan bio Hendrix 1967. Oblačio se drugačije, svirao je drugačije, govorio je drugačije, živio je drugačije. Svojatali su ga ljubitelji bluesa, svojatali su ga rokeri, svojatali su ga svi koji su na bilo koji način bili povezani s električnom gitarom. Kada se danas čuje njegova glazba, i dalje svježa i snažna, takve nas stvari ne iznenađuju.
a ljude i danas zanima kako bi zvučao da je još živ. Mišljenja se razilaze, no nama je teško zamisliti da bi itko živ, pa bio on i Jimi Hendrix, izdržao onakav intenzitet, magiju i snagu toliko dugo. Ono što nam je dao u te tri, četiri godine dok je njegov bljesak bio najjači mora biti dovoljno. 'It's better to burn out, than to fade away', rekao je Neil Young. U ovom slučaju nije promašio.
|