abortus imperfectus

Evo me, dušo, u ovoj glupoj čekaoni. Podovi su plavi, zidovi zeleni. Sva nauka o bojama ovdje pada u vodu. Plava nije hladna, zelena nije mirna.
U ovoj čekaoni nema spokoja.

Nekoliko brošura o dojenju, kontracepciji, miomima, leži rabacano na stoliću pokraj. Sve raznobojna farmaceutika lišena garancija i obećanja.
Marketing koji ne poznaje srca. Ništa o ovom našem, ama baš ništa.

Kuckaš. Još uvijek negdje u meni mrtvo i besčujno kuckaš. Čujem te, i iako nidgje ne vidim plakat za čudo, još se nadam da me čudo čeka iza vrata.
Ali nigdje ne vidim obećanja da nisi otišla. Niz obraz mi se skotrlja suza.

Trudim se biti sastavljena, ja sam velika, ovo se događa. Još jedna suza, varalica, prokletnica. Osjećam je, kao i pogled dvije tete koje ćaskaju sa strane.
Moje suze bježe, njihove ostaju. Svi smo tu iz nekog razloga.

Moj mi pomalo nagriza ljušturu. Još si unutra, ali znam da si već otišla. Širim oči, trepćem, nastojim sagledati taj sraz.
Nastojim obuhvatiti provaliju da se ne stropoštam. Nastojim ne iskliziti. Evo je, još jedna suza. Pa još jedna.
I onda krah bedema, neizbježno survanje.

Nema tog plakata koji bi mogao sada da pomogne. Nema te parole ili slogana. Nema medicine do vremena.

Sestra me poziva unutra i pita zašto plačem. „Moram ovo odraditi," odgovaram. Ona suosjeća.
Valjda kad svaki dan svjedočiš tragedije, naučiš da su neke veće, a neke manje. Meni je moja velika, njoj je mala.
Tako smo isti, mi ljudi, a tako se razilazimo u momentima. Možda si to prerano saznala i pametno pobjegla. Bravo, dušo moja.

Još minuta i otvorit će se vrata. Čovjek odjeven kao štrumf će mi reći da te evo tek kratko nema. Još kraće, i uopće te neće biti.
Ma sve sam znala. I koliko kratko može biti dugo, i koliko traje sekunda, i koliko je dug tjedan.
I koliko sretan čovjek treba biti da nije gore, iako u to nikad nisam stvarno vjerovala.

Nadam se da si odavde poletila. Da smo bili tvoja sretna stanica, tvoje uzletište za negdje daleko iznad oblaka.
I uvijek ćemo biti s tobom, ptico moja mala.

15.02.2017. srijeda

- Gukni golube (10) - Misli na drvo - #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke

sve nijanse koje ne primjetimo
ipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.