nebo se obojalo rozom, od brda prema gradu oblaci stizu, a svi se pravimo da ne znamo gdje se oluje dižu, kad se val razbije o stijene plačem bijele suze, iako ti želim da ploviš mirno, uzburkavam ti more jer to jedino znam. i ne znam gdje se na ovim divljim obalama susrećemo, na kutku mimoilaženja, ili misli, ali želim ti srce, puno, onako da eksplodira. to nisam ja, znaš. znaš i sam. stojim i branim ti ograde dok povremeno pljujem pored njih dižem te iznad svakog zraka, i onda se preneraziš kako ne mogu zaboraviti stvarnost, tako nadnaravan osjećaj da se ne možemo susresti u običnosti. toliko te noći čekam iza ugla kamenih zidina, kad dodjes i ja sam kamena. treptaji mi broje zaljeve i plaže, i valovi te odnose, sapiru sa površine. |