zidovi oslikani cvijećem
|
čega je simbol orhideja? ljubavi i raskoši. pokloni mi cvijet koji raste u prozirnoj posudi, da mu gledam korijenje kako zaustavlja zemlju od padanja, vijajući stajanje u miris, latice i med dok kapi kiše, uhvaćene u posljednjoj eksploziji sjaja, poput izraza na licima lišća, u očima, na čelu, u usnama vještinu samoopstajanja kao brazda vremena tetoviraju u porama. pokloni mi cvijet koji je jedan sam sa sobom i nije prelomljen negdje pred korijenje, nego se snažno za njih veže, neprestano postoji u trenutku. znaš da učim postojanje. pokloni mi celofan i mašnu prazne od neprekinutosti, livadu (i na njoj cvijet), osjećaj vlažne zemlje pod stopalima, vezu sa središtem zemlje, opipaj zidove. |
valjda sam davno bila robinja
|
davno valjda sam davno bila robinja. oprosti: nemam više vremena za ta sranja. nabavi robota, čovječe. nabavi nekoga drugoga. šteta i tuga. a tako sam te ćutila, ali sve je manje smisla u potrazi za tim vremenima, takva sam se zaboravila da sam bila, predugo, kao djelo muncha, vrištiš iz uglova, brusiš sve što me okutava, sve što mi daje mi oblik ti stavljaš na speed dial, digitaliziraš, i onda tražiš da budem ona stara. vrati mi tvoju iluziju mene, da nam ne ostane zapisana u karmi, pusti me, već je predugo prošlo otkako sam bila robinja, znaš to i sam. |
djeca koja pomažu roditeljima
|
hodaju uspravno, ali lagano zgrbljena, jer šta zna dijete kad uzme pola tereta, jer zna da svi pješače uzbro i želi sudjelovati. a onda odrasteš sav ispresjecan od normi s tim teretom od 100 kila i misliš da ga moraš nositi jer ga oduvijek pamtiš. just let go. (and deal with the hole) |
paranormal
|
osjećam se kao da je tisuću sati i leđa mi trebaju da dišem otvorenim plućima neko vrijeme vjetru koji huči u prozorima ne mogu odoljeti niti prešutjeti, iako ništa ne govorim, sve nešto sipi iz mene osjećam se dobro u crnom, mislim, zamisli, bila je to poštena borba sa lekcijom za svakoga |
paranormal
|
osjećam se kao da je tisuću sati i leđa mi trebaju da dišem otvorenim plućima neko vrijeme vjetru koji huči u prozorima ne mogu odoljeti niti prešutjeti, iako ništa ne govorim, sve nešto sipi iz mene osjećam se dobro u crnom, mislim, zamisli, bila je to poštena borba sa lekcijom za svakoga |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.