modro i zeleno
|
ljubavi, ne mogu ti govoriti. sve što želim da čuješ, ne mogu ti reći. kažu da trebam onda pisati. valjda, hartija svako pero trpi. svako slovo svake riječi, svaki besmisao svih misli, svaki pokret od osjećaja, svaku boju, svaku tintu. sve možeš reći da glasa ne pustiš. ali možeš li se hartijom od vlastite jeke spasiti? odzvanjam unutar vlastite glave, ali ne dopirem si do vrhova prstiju. plešem, u cipelama ili bosonoga, u staccatu ritma posustajem u laktovima; ja se više ne znam ispružiti do tvog horizonta. kao pokret u grču, ne mogu se više bezbolno otresti postojanja. dok letim na ljuljačkama, kose kao rukavicu bacam u lice tlima svih provalija. ne pokušavaj me uhvatiti: tako rasuta pod nebom korak sam ptice - tada dišem! ljubavi, kada bih ti mogla reći sve bezrječno u meni, pisala bih noćas do jutra, tintom dubokom kao sol ispod oceana, modrom taman ispred bespuća crne, taman pred svitanje jutra. osjećaš li kako se njišu moje stranputice u krajnostima svjetla? kada bih ti barem o bojama koje imaju i nemaju početke i krajeve u meni mogla govoriti krasopisom, ljubavi, možda bih noćima vršak naliv-pera kapala nad prešanim šumama, ne bi li me ispod karme raskrinkao vlastite ljubavi i shvatio tko stvarno jesam. ali u mozaiku duhova i kapi, ova modra je samo moja, moj početak i kraj - potonula taman ispod površine, plitka povrh sakrivenoga, bez Imena kojim bi ti postala bliža. dok zamišljam kako da ti plavu prije crne došapnem prije nekog kometa, sve manje znam što bih ti rekla. ljubavi, prekasno je da se pravdam. davno sam prije tebe potrošila i uskličnike i zareze i sve druge nedovršene interpunkcije kojim bih ti sada uspjela izgovoriti istinu lako kao da je laž. jedino što mi je sada ostalo je da trunim svoje upitnike na linije i točke kao koštice u kinu, dok je u meni sve manje praznine među mislima i sve više nedorečenosti koju ti ne mogu obojati nagovještajima izgovora. možda sam prvo trebala učiti o poniznosti šutnje, da bih razumjela kako biti gospodar njenih didaskalija. ali ja sam ovladala samo njenom okrutnosti. lekcija prva. šutnja je zlato. zbog zlata čovjek robija. da mi je barem srce dovoljno veliko da u njega stane naliv pero i hartija... moja bi duša za tebe bila pripovjetka. ali poput kolibrija, moje srce prekucava vlastita krila prebrzo da bih se napisala nekim tuđim vjetrom pod njima. da je želja barem poštanska marka. ljubavi moja, dani se redaju jedan za drugim, precizni poput datuma prolaze u negdje iza povrata. zaljepljena među listovima kalendara čekam da ih dovoljno prođe među našim sidrištima. da odrone obale i u rijeku pretvore more. ovim retcima precrtaju valove među sekundaljkama, svijet pogledaju u paralelnim linijama: kao da je život crtanka u kojoj tako malo možemo reći jezicima. čuješ li me kako se prešućujem? čuješ li me kako šutim, ljubavi moja? u tvom svemiru raširenom kao zagrljaj već predugo samo istrzano sanjam o granicama nijansi. dok među nama teku oceani, pustinje i glečeri, za tebe imam sve manje jezika i riječi., sve manje šutnji sa značajem, sve manje naučenog među refleksima. za tebe u meni samo je sve više tuge koju si ne mogu oprostiti. ljubavi, bilo bi tako lako nazvati te i sve ti reći. ne brinuti o tome koliko ćeš možda razumjeti. ne brinuti hoćeš li uopće išta razumjeti. ne brinuti hoćemo li zagristi sreću na rubovima usana. hoće li u tebi umrijeti slova sve do posljednje riječi. niti hoću li se kajati. ali voljela bih ti pisati na jeziku koji razumiješ. jer kad otvorim oči u tvom snu, usne su mi ukočene od nijemosti. a želim ti pisati nacrtanim slovima i znati kako biraš da se smiješ umjesto da plačeš. ali hartija se mekša pred kapima vode, gužva se u crtama sasušene soli na rubovima smjeha. značenja tonu u pijesak pred intuicijom presavijenih rubova. voda, zemlja, vatra, zrak. ne znam kako ti reći da sam te voljela sve dok beskraju nije došao kraj. ljubavi, da ti mrljama mogu govoriti, tvoja bi bila sva moja olujna neba, svako svjetlo koje se zaklinje na sve i obećava ništa. ali negdje u mojim porama spektar je plave samo za tebe: noć koja prolazi i jutro kojeg pretiče nijansa. kada bih ti barem mogla ispričati sve što mi je pred očima, možda bi me mogao prepoznati oprostom. ali prekasno je da se pravdam, ljubavi, jer sve nijanse plave na jastuku moje noći ni ja ne shvaćam. pod obzorjem svitanja znam samo da više ne mogu voljeti zeleno, ništa više nego što mogu disati bez zraka. ništa više no što mogu biti bez kisika. ništa više nego što mogu reći kad zanijemim. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.