|
music: gibonni, acoustic, random što točno dolazi poslije usamljenosti, one u kojoj se osjećamo usamljeni i od snova, ponekad pomalo i od nade, da li je svjesno potajno čekanje čuda zaista previše ili je život zaista samo ono što od njega učinimo, kad toliko boja nije u našim očima i toliko kistova je samo zvončicina poštapalica, kako znati kad tražimo previše i kad premalo, i da li je to htijenje već samo po sebi pretjerano? biti posve spontana kad ne znam kako ili prilagodljiva i onda kad nema razloga za to, iako znaš da postoji siva? ja u petra pana moram vjerovati i onda kad zaboravim što to znači "vjerovati" pa mi se čak i relativnost čini strana, kad ovako razmišljam o naivnosti i o nadi. kao sada, posve usput ... |