|
čini se pliće od srca ili razuma pridavati važnost pažnje korijenima (vlastite) apatije ili ju uopće nazivati tako u ovom svijetu u kojem živimo danas (i jučer, i sutra) malo je u nama ičega stoičkog da bi tko promislio o duhovnom potpuno očito nismo produhovljeni pukošću odustajanja kojim se batalimo daljnjih pokušaja letenja u korist lakoće - lagode (inercija jest ili nije linija manjeg otpora) ravnodušna rezonacija da nismo ptice jer smo ljudi (a ljudski ne podrazumijeva humano) ne kontajući niti na sekundu da nekim drugima nije ni ponuđena ta mogućnost da biraju (u korist pogotovo) u ovom svijetu koji je za nas samo stanje svijesti nakon subjektivnih komparacija je manifestacija egocentrične sebičnosti kojom se ustvari posve nehrabro skrivamo od svijeta prema čijoj veličini smo pikometrični sami sebi (stanje svijesti je) rijetko ćemo postaviti iskreno te odnose važnosti prestrašeni od mogućeg osjećaja odgovornosti prema neosvojenim vrhovima i životu kao jedinoj prilici iz lijenosti (iz/od straha) definiramo sebe unutar kaveza ključevi lokota u desnom su džepu opušteni prsti i blagonervozni dlanovi odustaju od pokušaja ustanovljenja apatije (vlastite) već u prvom pokušaju posramljeni celofanštinom (površnošću) vlastitih motiva kad pokušavamo sigurno i jeftino proći riskrajući samo sa silama tržišta i ničim drugim ostvariti uvijek optimum recept je za nizak stres i sigurnu (dosadnu) uhodanost (rutinski olako prihvaćamo) mi previše dobijamo da bismo uvidjeli dubinu do koje dopire prosta zahvalnost (bit, bitak navodno prije i poslije svega) možda bi trebalo ono reći da bog da nemao pa imao i zauvijek naučio vrijednost svega (pritom) (samo/tamo analiza )( čegrtuša) |