sve je bilo niz slučajnosti koji se pretvorio u rutinu, i kada god to pokušam svesti na zajednički nazivnik uvijek dobijam = 'nepomirljive razlike', koje onda istinski razumijem bolje kao pojam, ali ga ne mogu potkrijepiti činjeničnim opisima ili statističkim podacima već samo gomilama neiživljenih emocija kao tempirana bomba već danima hodam neoprane kose i uglavnom me ni ne smeta jer zaokupljena sam nastojanjem da shvatim nesklad između vlastitih tijela i uma te količinu samovolje koja se u meni zbiva samovoljno, a ja kao da sve manje dajem i sve manje zadržavam, mora da sve manje imam sebe ili se na raspolaganju ikome, ali zatvaram oči pred očitostima i u sjećanju ih param u flasheve nespojivih rubova, imitiram osjećaj da sam svjesna kako se moram malo potražiti ovih dana, iako u stvarnosti nisam uopće sigurna gdje bih sve mogla dospjeti između ekstrema odsutnog ignoriranja, prkosnog kontriranja ili bezuvjetnog slaganja pa se gubim u apstraktnim mogućnostima i ne mogu se zaustaviti sve dok se ne prisilim da odvratim svu pažnju samo kako bih ostala uopće prisutna na zemlji, jer to ustvari ono što trebam vježbati u ovom životu, (!) ali istina je da sam se toga evo upravo sad sjetila, stoga to nije isprika već dogmatično obrazloženje zašto nisam prisutna ponekad ili češće nadoknađujem se drugdje, dajem više nego što stvarno vrijedi i zauzvrat imam razlog, čisto zato što je uvijek dobro imati razlog, a svakako bolje nego ne imati ga. |