rodila sam se sa snom o ruksaku na leđima u kojem bih nosila svoj svijet sažet svugdje sa sobom, kao da sam puž iz prošlog života reinkarniran u ovom tijelu predimenzioniranih ticala kojim si okrznem bedra svakim korakom u neprestanom pokretu stopalima maznim koracima žene utrljavam se u tlo i vodim ljubav sa zemljom kao melodija prepuna žudnje obvijam ju neopipljivim dodirima dok ne osjetim titranje planeta kako se uspinje uz bedro na bokovima ruke su koje vode do orgazmičke eksplozije trajanja besciljnog kretanja svijetom sa kojim se neprestano susrećeš ali ga ne prepoznaješ uvijek istog koliko nestalno lice ima, ali ne očekujući ništa od njega smiješiš se jutranje sneno i pokazuješ svoja stopala kojima hodaš bosonoga na njima kao mozik tragovi boje svake zemlje koju sam ugazila, ili se ja bar tako nadam da jest tako. jer snovi se tako rijetko ponavljaju. |