.da bi znao koliko si visoko, moraš pogledati dolje

VERTIGO:
USPINJANJE KAO CILJ USPONA BEZ CILJA, ili
KAKO SMO DOSPJELI IZNAD SAMIH SEBE I ZAJEDNO SE PROMATRALI KAKO POSTOJIMO ZAJEDNO

Uspinjemo se. Među prorezima metalnih stepenica vidim odreske dna. Ne kreću se, zaustavljeni su perspektivom odmaka. Točkice izgledaju nepomično. Kao da je priroda mrtva. Samo se naša tijela kreću.

Pokreti su nam nesputani. Prizemljeni smo samo temeljima stepenica koje osvajamo. Inače bi naš uspon bio pad na groblje izdahnutih udaha; sletanje na naizgled paraliziranu geometriju ispod. Njihova statičnost je samo optička iluzija distance; mirovanje je teoretska suprotnost kretanja. U stvarnosti, mirovanje - ne primjećujem ga. Prošlost je antologija kretanja bez mirovanja.

Uspinjemo se kružnicama. Ponekad pogledamo dno - izgleda uljano mirno dok razbija neveru. Ravnoteža poput klackalice među čulima. Refleksi nam šire ruke u krila. Među koljenima porađam Vertigo. Prožima me lagoda lelujanja, stabilna drhtavica od opasnosti pada. Kopni strah. Kao bršljan, stopala mi obvija nedoumica.

Ti me osjećaš. Sa mnom si, ne dozvoljavaš da se premišljam. Gledam te pogledom mirnim poput gluhonijemog vriska. U ovoj neopaženoj galaksiji vertikalnog kretanja, pretvaram ga u latitudu tvog pogleda. Potom na koordinatama paralelnih vršaka - kao na kineskim štapićima - balansiramo Vertigo. Treba sačuvati balans. Udahni.

Na jeziku je tanak sloj metalnog okusa straha. Preslikavam ti tračak. U tvojim ustima pokret. Naši jezici kao transparenti crveni u visinama. Zrak nas suši, odlamamo komadiće straha i mrvimo ih u prah. Erotični vonj bojazni rasipamo preko ruba, onda gledamo koliko smo visoko.

Visoko smo toliko da ne bi znali koliko da nije bilo dna; dna sa kojeg smo krenuli ovdje. Odakle ponovo obrušavamo pogled u dno, da postane kao visina dosegnuta, daleka od misli uzgojenih u prošlim vremenima. Visoka jedan pogled prekratako do dna. Dovoljno da živo blato ne može više iznenadno da nas proguta.

Eto. Hajdemo dalje sad, nema straha. Nema granica, ni vrhova, ni ciljeva. Otvorenog smo neba.
I neka iza nas nepomičan ostane samo pobjeđen strah - iza nas, koji smo si obećali pokrete nesputane mirovanjima.

ZAUSTAVLJENE TOČKE KAO ZAUSTAVLJENO VRIJEME
ČIJI TRAGOVI OSTAJU POD NOKTIMA
KAO MEMENTO LAŽI KOJA PADA I KOJA SE RAZBIJA,
U OVOM TUNELU OD ZEMLJE DO NEBA
SAMO SU DVA IZLAZA
IZMEĐU KOJIH SMO BILI
BEZVUČNO VRTOGLAVI U VRTLOZIMA ZAVIJUGANIM
TETOVIRAJUći NEBO NA DLANOVE
KOJE ĆEMO UTISNUTI U BLATO I PRIZMELJITI NEBO,
BILJEŽEĆI NA POVRATKU OTISCIMA DLANOVA
MISLI TLA
NA PLATNO OD NEBA,
DOK SE POKRETOM
USPINJEMO DO USPINJANJA

11.02.2006. subota

- Gukni golube (16) - Misli na drvo - #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke

sve nijanse koje ne primjetimo
ipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.