|
j’ai déja entendu cette histoire je connais la fin, le milieu, et le commence, et en train de regarder les mots passants sans sonner, sans rester pour un seul moment, j’ai perdu mes yeux derriere un morceau du ciel plein bleu, bleu, comme je l'ai jamais vu derriere lui j'ai rien plus entendu et tes levres, ils se movent en silence comme les vents estivales et toi, tu a cherché aucun réponse dans mon vue et as pensé que tu étais sűrement trompé, parce qu'en place de mes yeux tu as trouvé le ciel d'été, jovial et bleu, blue, comme tu l'ai jamais vu. un miracle, simplement. Nebo za svijet, uzmi ga! ova priča, već ispričana, poznajem sredinu, početak, kraj, i dok gledam riječi kako prolaze bez šuma, bez ostanka makar i na tren, sakrivam oči u komadu neba, neba posve plavog, plavog – kakva ga dosad još nikad nisam vidjela, i nakon njega zvuci prestaju da postoje, i tvoje usne, samo micanje tišine nekog ljetnog vjetra a ti, tražio si bar odgovor u mojim zjenama, i misliš da mora da je pogreška, umjesto mojih očiju zatekao si nebo jednog ljeta, vedro i plavo, plavo - kakva ga dosad još nikada nisi vidio. čudo, jednostavno. |