"nevjerovanje je dobra stvar" i sa tim se riječima potrošena noć bešumno oprostila od prozora. baš tad izblijedila sam na jastuku - nestala - samo da bih došla nova-novija, izmedju jučer i sad narasla neteška od ispuštenih prilika za spoznaju ispravnosti ili ne. vrijeme, ispravno ili ne - konceptualna činjenica - ne vraća se. ispravnost je u sebi – meni - koncept apstraktan u beskrajnoj razmedjenosti plahosti i usplahirenosti, u neopipljivosti svoje usputne kritičnosti, u simbolici interakcija unutarnjeg i vanjskog - ispravnost upire sa obje strane opne koja me drži da se ne rasprsnem u eter i postanem zvijezda u noći svetog lovre, srušena samo da izvede formalni susret neke nade i neke želje - do neke iduće. ispravnost je posve perceptivna. u kanalu izmedu oka i kapka, provodim režim noći kao katarzičnu vježbu odvajanja od zahtijevanja–vjerovanja - postajem slikar kamikaza utopljen pod površinu podloge da bez zraka halucinira mostove u boji do nedohvatnih kvadranata; u kanalu izmedu vidljivog i nevidljivog, provodim režim noći kao kleinovsko tijelo koje se manično razbacuje okvirima, ne bi li se komadićima drva pod kožom jednom podsjetilo da je i takvo bilo - plesač sam rekvijema spontano abortiranih otežavajućih okolnosti i akrobata slobode na slobodu od uvjetovanja, uvijek i svagdje; u kanalu izmedju misli i djelovanja, u sprovedenosti režima oslobodjanja noći od prozora, do neba saliven totem nevjerovanja. u oporosti insensa koji putuje sobom ona izvodi ritual brisanja preostalih crtica isprekidane povezanosti - i bira lakoću poroznosti dima koji postaje glas nečujnih daljina - i ona kao suha zemlja - ona lagana, odvaja se od čestica vode u zrak. |