- gdje ideš kada nestaješ? - ne sjećam se. kasno pred jutro ponestajalo mi je šibica da joj osvjetlim pamćenja. - gdje ideš kada se skrivaš? - a znao sam da će doći tren kada ću razgovarati s tišinom. ______________ -gdje je? -u rupi. -gdje je rupa? -u svijesti. -gdje je svijest? -u rupi. ______________ ponekad poželim spržiti vrhove prstiju bezvučnošću kože ispod vremena od vune, provući se zamrzlim venama do ulaza u pore sakrivene od neona razmišljenosti svagdana, pomislim donijeti malo zraka stijenkama zbijenim u prorede vakuma nedotaknutih knjiga istrošenih korica i oblijepiti milimetre prozirnosti o opne svoga tijela pa pipkati puno ispod praznog da pronađem prorez kojim umećem bezvrijeme koje nije i koje je... ponekad zamislim da grebem svoju svijest kao lutriju i krzmam njene brane kojima se dijelim od sebe na dijelove koje samo zastranjelom osekom mogu spojiti u jedno... i dok sam nijemo promatrao gluhu vještinu njenih prstiju kako razmeću svoje slojeve u jutro, nisam znao da li samo sanja ili se nikada neće vratiti ista. |