četvrtak, 07.09.2006.
Otmica
Sinoć sam bio šokiran intewievom male Natasche.
Kolika snaga, razum.
Nevjerojatno.
Život promijenjen u minuti.
Kako kaže, primjetila je nekog čovjeka kako joj stoji na putu i osjećala se loše. Mislila si je kako je neće ujesti pa je produžila. Nažalost.
Ili tko zna, možda na sreću nekih drugih koje će njen put spasiti. Samo Bog zna.
Nikako nisam mogao razumijeti njeno razumijevanje za osjećaje za zlostavljaća i njegovu familiju.
Uza sve svoje kršćanstvo neznam iskreno bi li našao toliko ljubavi u sebi.
Jer još i danas žalim što nisam prebio lika u vojsci koji me je šlatao dok sam spavao.
Trebalo bi najviše žaliti zlostavljaće, zle ljude jer njihova propast je najčešće vječna, to se ne može mjeriti s nikojom patnjom.
Ali lako je reći ili napisati.
Natascha je kao djevojčica odlučila kako sama kaže s 12 godina pobijediti.
Vjerojatno je svojim duhom i otmičara pokušala promijeniti.
Veli kako ga je prisiljavala da slave Božić i Uskrs.
U toj maloj je bilo Božjeg Duha.
Tu sam shvatio riječi bl. Merza kako trpljenje je najjača stvar u posvećivanju ljudi.
Nije imala mise, ispovijedi, pričesti, svećenike, časne ali je Isus bio s njom.
Nisam mislio da ću ovo napisati što slijedi jer mi nit danas nije jasno što je bilo.
Išao sam svaki dan u isto vrijeme, istim putem na košarku u jednu ulicu.
Imao sam desetak godina.
Primjetio sam nekog neobičnog čovjeka obučenog kao kauboj od glave do pete, od čizama do nekakvog prsluka i šešira.
Čak je imao i neku veliku pozlaćenu šestokraku zvijezdu. Baš je bio neobičan i uočljiv.
Kod dućana na uglu se pozdravio s nekim poslovnim čovjekom s torbom koji je bio jako ozbiljan i služben za razliku od kauboja. Totalno različiti ljudi što me čudilo kako se znaju i pričaju.
Bilo me pomalo strah takvog čudaka kauboja, bio je malo puniji. Kao kakav zlikovac iz vestrena.
Krenuo sam dalje kroz ulicu misleć da dvojica i dalje pričaju, bili su mi čudni ali se nisam želio okretat jer me je bilo strah.
Ipak u jednom trenu, dvadesetak metara dalje krajičkom oka sam primjetio malu macu na rubu podrumskog prozora. Okrenuo sma se instiktivno za njom jer je bila preslatka i uočio tako i kauboja kako užurbano ide drito prema meni.
Bilo je nekako očito da ide točno na mene vrlo užurbano i odlučno kao kad netko hoće nekoga zatuč ljutit na nešto ali bez riječi.
Kako sam bio strašljiv uvijek i iako je bio dan i ljudi na ulicama skrenuo sam odmah kod jednog parkiranog auta lijevo na ulicu a na moje opće čuđenje lik je vrlo žustro kao u video igrici isti čas skrenuo za mnom na tek koji korak iza mene.
Sad me već mala panika uhvatila iako sam bio svjestan da je to vrlo čudno kao i to da je pol bijela dana. Krenuo sam pak oko auta nazad po ulici jer je on bio već jako blizu a on opet za mnom na samo korak.
U taj čas sam intiktivno počeo sprint koliko sam god mogao.
Lik je nešto promrmljao negodovajuć.
Mislio sam u prvi tren da sam pretjerao i da je nešto htio ali kad sam nakon što sam umakao razmislio, nije mi bilo jasno koji klinac nije viknuo za mnom da nešto treba iako neznam što bi mogao od mene trebati, klinca od deset godina kad je bilo ljudi koje je nešto mogao pitati ako je tražio nešto.
Nisam se nikome zamjerio da bi to bio otac nekog klinca ili klinke.
Logično bi mi bilo da je što htio da bi rekao nešto a ne zaletavao se te kada bih skrenuo, skrenuo bi i on bez riječi, jednom pa drugi put. Previše da bi ostao hladan.
Sva sreća da sam ga skužio na vrijeme.
Dotrčao sam kući uspuhan i majka kad me vidjela blijedog je mislila da je nešto s srcem jer sam imao kao dijete problema s srcem. Pa je i ona problijedila.
Rekao sam joj odmah još na vratima da me manijak pratio ( tada nisam znao za izraz pedofil ).
Majka je bila jako uznemirena ali je na kraju zaključila da je neka zabuna ili da sam krivo shvatio jer je bilo preneobično u to doba u centru grada da je htio nešto loše.
I danas se zna zekat na taj događaj koji meni nikada nije bio zeka.
S današnjim iskustvom sigurno nebi izletavao na cestu i vjerojatno bih obratio pažnju na neki kombi ili auto sumjnivi ali tko zna u panici čovjek ne razmišlja racionalno.
Bog mi je dao brzinu koja me je možda spasila tko za nečega, a možda sam i zabrijao, neznam. Samo znam da mi nikako nije bilo jasno ponašanje onog kauboja, nikako.
Zalijetavanje na mene bez riječi, i tek kada sam trčao kao sumanut je prozborio.
Da napomenem da sam odrastao u kvartu gdje je puno parkova koji su naravno bili uvijek okupljalište pedera i prostituki. U centru grada, divota !
Ali sam se bar naučio da po noći idem kući okolo parkova. I da brzo trčim bez razmišljanja, pa makar zabrijao i ispao smiješan.
Baka mi je jednom rekla da je sreća da sam takav kod jednog drugog slučaja.
Natascha nažalost kada je primjetila sumnjivca nije pobjegla. Kaže kako je jako žalila što toga dana nije prešla cestu.
Da kad ju je uhvatio da nije mogla izustiti ni glasa.
Vjerujem joj jer jedna prijateljica je kad ju je napao neki bolesnik u Novalji također nije mogla imati glasa nit rekacije.
Sad možda i nema smisla govoriti što je trebalo. Što je bilo, prošlo je.
Nadam se da će Natascha svoj život što bolje iskoristit.
Ne mogu zaboraviti taj smiješak jučer koji joj se otimao između suza, grčenja ruku, slika užasa na njenu licu.
Taj smiješak koji je toliko želja nekome iskreno dati a nije mogla.
Anđeoski smiješak.
Te ruke, ručice stisnute, nikako i nikada neću moći shvatiti...tko je mogao te dječje ručice zlostavljati ?
Tko ?
Tko si je uzeo pravo uzeti djetinjstvo, nevinost, najmanjemu i nezaštićenom, najnevinijem ?
Tko ?
Netko je rekao ( Isus ? ) jednom da tko sablazni najmanje da mu je bolje da si objesi kamen oko vrata i utopi se.
Nema gorega.
To je krajnji grijeh i zlo koje nema usporedbe s ničime.
Najveći užas.
Kada sam gledao jučer na tv te ručice stisnute od tjeskobe pomislio sam si...ako bi vrijedilo za nešto umrijeti, to bi bio jedan od najvećih razloga kada bi čovjek bez razmišljanja prihvatio žrtvu.
- 10:50 -
