Kartonske kutije, prašina i umor

U životu sam se puno selio, ne puno, previše i sada me ponovno to zahvatilo. Selim se. Ne znam po koji put jer sam nakon petog prestao brojati. Stojim ponosno, "ne smeta mi, navikao sam" govorim, ali stvarnost je drugačija.

Prvi put želim ostati, jer uz ovaj sam kvart odrastao, on je obilježio najveći dio moga djetinjstva. Ulice čije mi se savršene slike stvaraju u glavi sa svim malim nesavršenostima. Ista lica, već omekšana poznavanjem. Osjet pripadnosti? Nikada nije postojao, ali ovo mu je bilo najbliže.

Odluka je pala, ne može se promijeniti, a na meni je da prihvatim. Odlazim. Jedino što mi je preostalo je da prođem svim tim ulicama i oživim sjećanja, ponovno im vratim boju, jer tako će mi zauvijek pripadati.

Prvi put govorim 'Nije mi svejedno!'. Ipak, unatoč tome, sa smiješkom polagano spremam svoj život u kartonske kutije. Mislim, 'možda će tamo biti bolje'. :)

M.

- 20:02 - Riječi (33) - Otisak - Sjećanje

Moj način.

Moj užitak.

Moj spas.

Moje sjećanje.

08.04.2008., utorak

Kartonske kutije, prašina i umor