|
Ovo su stvari koje imam za reći, a nema ih mnogo. Zapravo, kroz godine imam sve više godina, i u njima sve manje za reći, pa taman i za reći o tim godinama kojih imam sve više. Skupljam ih nemilosrdno i nevoljko na seksi male hrpice u prašnjavom kutu sobe koju nitko više ne čisti nego je efikasnije nadati se da taj kut nitko ionako neće vidjeti. Tako nekako, ili blizu. Ona pak hrpica stvari za reći manja je i manja, a nju pak držim na pijedestalu sa par srednje jakih svijetlosnih tijela uperenih da ih svi vide, tu kolekciju, kolaž stvari, stvari koje imam za reći. Samo desetak godina ranije, prazan A4 otvarao je sva vrata, sve inspiracije svijeta nisu bile dovoljne, sve tipke svih svesvijetlećih, sveplešučih tastatura nisu bile dovoljne, ni prsti adekvatnoi spretni i brzi, da pohvataju sve te riječi i mriže i sklupčaju ih u buket onoga, onoha što sam htio reći. It took a word to get me started. Imam li manje za reći jer svi imamo fiksnu količinu onoga što imamo za reći, što ih distribuidramo kroz život u svrsishodnim mjerama, jasno, više ih dajemo vanka u mlađim danima kada ih imamo volje i truda i energije skupiti na hrpu, manje kasnije, kada nas život uzme u žrvanj. Je li mi se to dogodilo? Je li me život uzeo u žrvanj, jesam li obavio sve to ranije i sada ostaju samo ostatci, mrvice originalnih misli tamo negdje prije desetak godina, ili imam još koju misao? Vidi samo te datuma nad postovima, vidi ih. Vidi im razmake. Gledaju me i osuđuju, kao gitara u kutu sobe koju ne sviraš, ili dijete sa kojim se ne baviš čija te budućnost zapravo gleda, promatraš mu sve mogućnosti i potencijale u nestajanju. Možda sam otišao predaleko sa ovom usporedbom - jedan mi je, doduše, mnogo stariji kolega svojevremeno rekao da sve svoje pjesme smatra djecom, jer djece nema, ali djece zapravo ima, stotinjak, stvori novo svaki dan pomakom pera, penkale, olofke. Znam da je “olovke”, ali “olofke” mi je draže. To si dopustim, tu se poslušam, to, kada pustim da stvari budu pogrešne ali točne. Vidi te datume, elem, koliko su udaljeni jedan od drugog, a nekoć su bili tako bliski, onomad, samo desetak godina ranije. “Vidi nas”, kao da mi kažu. I krivnja savjesti me nađe; vidi, jasno kao dan, bijeli font na crnoj pozadini, dokaz vlastitog nerada, manjak vježbe. Taj isti frend, kolega čak, što sam ga ranije spomenu što su mu djeca - pjesme, odgovorno tvrdi, a jest odgovoran čovjek, da je to mišić, kao svaki drugi, koji guta i traži vježbu, piši svaki dan, svaki dan, svaki dan, pa taman i bacio, spremio u sve tamne ladice, ali piši. Stvaraj, kao stop motion bog od glinamola koji - mora, mora stvarati. Pa pišem, pišem u glavama, pišem u pidžami, pišem u birtijama kraj studentica prava sa skriptama u boji, pišem na trajektima na hemoku između dimnjaka i dimnjaka, ljuljajući se u ritmu valova ili stajajući na mjestu dok se ljulja brod, pišem u tramvajima u kojima se ne vozim, u autima koje me vode na planine, na splavima sa bivšom bez bivše gdje je onomad bila bivša, pišem na biciklu tirkizne boje mršavih guma, pišem po svijetlu i u obzoru jedinica i nula, pišem. Ili hoću. Ili budem. Sve sam obećao. Sve nešto, nikome ništa. Piši, ko ih sve jebe. Piši.  |
| < | ožujak, 2023 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
