|
Spavam dijametralno, mada ne razumijem taj pojam niti matematiku iza njega, najdalje što mogu od mjesta gdje sam spavao onomad, mlađi, u šatoru bez podloge osim borovih iglica i svijetlo smeđe mediteranske zemlje, sa bivšom koju su izglizle i dosad neimenovane morske bubice na plaži uništivši pritom svakim ugrizom i zadnje trzaje romantike iz mirisa mora, a i između nas, prekinuli smo nedugo nakon. Sada, u zidanom apartmanu, aklimatiziranom, sa pogledom na more mekih jastučića na slamnatim terasnim foteljama, našpricani mirisnim otrovima protiv komaraca. Na drugom kraju mjesta, gledam svoju mladost na onoj drugoj strani, daleko, vremenski, prostorno, dijametralno. Uz prijateljicu sam, zaista, spavamo gotovo nagi na istom madracu bez ni šarmantne sugestije erekcije - low maintenance smo suputnici, putujemo već drugo ljeto na začecima tradicije. Kao mlađi, rane dvadesete kosati izgorjeli klinac, palcem u zraku hvatao sam slobodne stražnje prostore automobila stranih tablica, davao im ocijene u glavi, separirao ovisno o potencijalu da nam stane - Imotski ne staje, domaći staju, Zagreb pola pola, Rijeka uvijek, turisti gotovo uvijek. Sada sam ja taj - Delničke rege, zamisli, neočekivano, jer vozim majčin auto. Miris auta moje majke, na ljeto, kaže pjesma. Sada sam ja taj, vidi me odraslog, plovim čeličnim titanom, gorostasom Hektorovićem, mašine na mašinama na mašinama, kartama kupljenim putem internetova, kradu me na gradskim parkiralištima, vidi me. Sve sam čekao, priželjkivao, da vratim uslugu, da skupim koji par iz divljeg kampa kojeg mjesto tolerira, da ih skupim i tako platim dug iz mlađih dana, da ja budem taj koji ih prevaža, mlade preplanule napaljene, sa plaže na plažu. Šeširi na glavama, mirišemo na kreme za sunčanje. Evo plače mi se. Plačem.  |
| < | kolovoz, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
