26.09.2021., nedjelja


Imam psa sada.

Jesam li pisao o psu? Vjerujem da nisam pisao o psu. Imam psa sada.

Imam ga već skoro godinu dana. Zapravo, on skoro ima godinu dana. Rođen je dvadeset i petog listopada dvije i dvadesete godine u mjestu pored Osijeka čije ime ne pamtim, ako sam ga ikada upamtio, što vjerojatno nisam. Bila je karantena, on je karantenski pas, jedan od onih produkta odluke usamljenosti ili, vjerojatnije, jer mi je romantičnije i odrešitije - saznanje da je svijet kurhki porculanski kurac u kojem je sve moguće, pa što ne i to da ja imam psa, što sam uvijek nekako priželjkivao ali nisam posezao za iz uvjerenja da neke stvari u svijetu nisu moguće. Pa, random tip pojede šišmiša u Kini i behold - sve je nekako moguće. Mogao bih, kada bih htio, pisati o tome zašto se zove Forest, ali neću, jer je naporna priča koju sam ispričao dovoljno puta da mi se čini da ju više ne mogu učiniti vrijednom prepričavanja opet, pa hajdmo zaokružiti na bitnome; zove se Forest, možeš ga zvati Šuma, ili Pes, ili Pizdo Mala, kako ti je lakše. On je u potpunosti smeđ, sa žutim očima. On je mješanac vižle i labradora. On je pas. Moj pas.

Otkako imam psa, sada kako ga imam skoro godinu dana, svađam se sa ljudima na cestama, zelenilima, nacionalnim parkićima i parkovima, sa random ljudima u prolazu, drugim vlasnicima psa ili vlasnicima djece, ili vlasnicima parkića i parkova ili kojima se tako osjećaju. Sve ružne riječi spreman sam im izreći, svaka svađa spremna za svađanje, svaka prosta riječ spremna za biti prosta, ne, doslovno, govorim majkama sporadične djece u prolazu da su im spomenuta djeca ružna i neželjena i molim ih da ne, neka one ne diraju moga psa a ne obrnuto, hvala. Nikada nisam bio drzak ni prema kojoj navedenoj skupini do sada. Vjerojatno, vjerujem, zato što nisam sa njima imao interakciju, hodajući ili pedalirajući kao što činim, slušalicama preko glave da što manje čujem, sanjarenjima pred očima da što manje vidim, ja nisam tu, zapravo. Sada, svim godinama prakse unatoč, ili usprkos, prisiljen sam vidjeti, čuti, biti. Sada kada bih samo mogao biti bolja osoba u svijetu u kojem nisam htio živjeti do sada. Mirnija, barem. Ne smetaju me, ljudi, ni djeca, ni drugi psi ni vlasnici im, ne, skroz sam šarmantan kada nemam što za izgubiti ili koga impresionirati, ali ako se prilika pokaže, ako, samo ako, mi netko kaže riječ ili dvije ili samo da naslutiti nešto protiv psa mi, ja sam grozna jebena osoba. Ili, a ovo bih radije da je istina, sam osoba koja konačno, živa i prisutna, pušta sve to van napolje.

Nisam dugao išao psihoterapeutkinji u ulici pored Martićeve pored drage mi knjižare/kafića, ali u ono malo što sam išao što se da zapravo zaokružiti na jedan usamljeni termin, naučio sam ili bio uvjeren, da se bojim stvari koliko se bojim stvari jer je strah oprečna emocija bijesu, te kada bih samo češće bio bijesan, ljutit, ne bih se toliko bojao, jer u nedostatku ljutnje nešto se gomila, te ako ne urlam na ljude kada treba ili kada ne treba skupit će se na kontri sva ta tjeskoba i primiti oblike prve emocije koju smatraju ophodnom, a to je izgleda - strah. Ne znam ima li psihoterapeutkinja pravo, ali svakako znam da ne osjećam, to jest godinama, kako ne osjećam ništa zapravo, ne osjećam ni bijes, ljutnju. Ili, ako osjećam, brzo ju pripitomim svjestan koliko jesam da je to blesava emocija koja ničemu ne koristi te da su ljudi koji se svađaju na ulici puste seljačine od kojih ne želim biti u društvu. Stoga radije nekako zaobiđem, ili sam zaobilazio verbalne nesuglasice, ili interakciju uopće, a sada, živ, vidi me, sada izlazi tko jesam vani da se igra. Osoba koja jesam, ako si dopusti, gruba je i drska, ako si dopusti. Vjerujem da mogu znati dovoljno o tome tek kada si dopustim to i biti neko vrijeme, kao kada upoznaješ novu osobu i treba ti vremena da joj vidiš oblike sa svih strana, samo sada tako upoznajem sebe. Ili taj dio sebe, za kojeg ne bih znao da nisam u pandemiji uzeo psa, u tom novom svijetu gdje je sve moguće, pa tako i da ja u trideset i četvrtoj upoznam neku novu osobu koja nosi moju kožu.

Nisam htio pisati o tome, htio sam pisati o psu, budem. Pas se zove Forest, mješanac je labradora i vižle, pametan je i nježan, odan i poslušan i znatiželjan. Voli me, volim i ja njega, volim sebe, ili učim.





- 12:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>