06.01.2019., nedjelja


Mora malo boljeti.

Što ako, i probaj me pratiti sada jer je pitanje pomalo nategnuto, ili se barem nadam da je – što ako, ja više ne mogu voljeti? Receptori otupili. Emotivna mašinerija, bez nekog vijka koji ju drži zajedno. Što ako su niti koje spajaju poglede i dodire sa hormonima mi sreće i ljubavi, prekriženi, ili popucali. Što ako, dani će prolaziti, skupljati se u štedljive godine i dekade, ljudi će ulaziti u moj život i van njega, a da ja neću biti tamo da ih primim, ili otpratim? Što ako je carstvo fotelje sa prozorima u kojima provodim dane na autopilotu, kompulzivno neprisutan, moje konačno mjesto mirovanja, gdje ću dočekati starost, ako već nisam, stara neka duša koja jesam.

Što ako, pizda li mu, mimogred rečeno, materina, umrem, evo ti klišeja, okej sam sa time – sam i ne voljen, ne zato što nisam našao ljubavi života mi, nego zašto što ih nisam prepoznao, u uložio trud da ih u sebi zadržim?

To su pitanja. Rekao bih da su odgovori teški ali nisu, iskreno, baš toliko, uzevši koliko odgovora mogu dobiti, lijevo i desno, unazad par dana. Evo ti par, slušaš? Nu;

„Vrijeme je za psihoterapiju. Meni si ju savjetovao, godinama ranije, dok sam bila daleko, i tužna. I probala sam, i rubovi do kojih sam došla donekle su nježniji uz pomoć profesionalne pomoći, za to su plaćeni, to je, ( čuo sam taj izraz sa više strana ) duševna, psihička higijena. Uloži trud da se uloži trud u tebe, i neki će nepoznati ljudi među bezbroj nepoznatih ljudi sa kojima rade, naći među bezbroj odgovora jedan koji će pasati tebi, i biti će dobro.”

Imam još par, gledaj;

„Kada dođe, ono dođe, i znaš da je došlo. Najavi se i predstavi, ne možeš fulat, to je kao vožnja biciklom, nikada ne zaboraviš taj filing, taj osjećaj za filing, taj grebež u stomaku u vlaga na dlanovima, taj ubrzani udah i još ubrzaniji izdah, i kada dođe – znati ćeš to, jer će doći. A doći hoće, brige nemaj, a ako ih imaš pošalji ih dođavola jer su džabe, a džabe stvari ne smiju držati nam leđa. Ne srljaj u brakove, kamoli u djecu, iz panike ili usamljenosti, ljubav će doći. Samo joj daj vremena i vjere, i kada dođe, biti će the shit. The shizl. Bog Isus. Vrh Isusovih Krila. Sam orgazmični jauk Nirvane i Zena. Strpljen, kažu proroci, spašen. Čilaj.

Čekaj čas, ide još;

„Ne radiš ti stvari ofrlje, prijatelju, ti si postupio dobro, svaki put, dao si si vremena i truda da razmisliš prije koraka i odluka i donio si ih čiste glave i hrabrog srca, nemoj se bojati sebe samoga, tako je trebalo biti. Vagao si ti tu odluku, oko tih prekida i ljubavi, mjesecima, ja sam te gledao, gledao sam te kako ih važeš i kako se lomiš i kako ni sam nisi previše siguran, ali na kraju si donio odluku koja je valjana, i nemoj se gristi oko toga, dobro si postupio, tvoj sam prijatelj, tješim te, govorim riječi namjenjene da se osjećaš bolje, nema na čemu, volim te buraz, želim da ti bude bolje.

Last but not least;

„Sve tu znaci da je vrijeme da radiš na sebi, ne postoji veći užitak nego otkrivanje samoga sebe, i pola si posla već napravio, ostaje samo da se igraš sa tim saznanjima i vidiš gdje te vode. Jesi, neprisutan si, jesi, neoprezan, ali si i drag i --- iskreno želim ljubiti ovu ženu, i nisam joj to rekao, i ako joj kažem, sve pada u vodu, a zašto to želim, jer srljam, jer mi se čini da je to jedini način na koji mogu stvoriti odnos, kurcem u čelo, iskreno --- obziran i paziš i trebaš se zadubiti u sebe i doći do nekog odgovora, ma kakvog bilo, i biti spreman suočiti se sa njime.

Mnogo odgovora, svi točni, točan niti jedan. Što, zapravo, da sa njima radim? Klimam glavama, sliježem ramenima, gruntam glasovima. Sve je u biti, samo bit, ona prva, i ta je da, evo, nu;

Žao mi je, ljubavi. Žao mi je što nije tjeralo dalje. Žao mi je da ideš, i žao mi je da ideš bez mene. Žao mi je što nismo našli način, i žao mi je što smatram da sam velikim djelom za to kriv, ili ja, ili auto-nepristunost-pilot mi, vječan suputnik, Sputnik. Volim te, iskreno, jer zaista da. I budem, nadalje. Ne želim te zaustaviti, jer se bojim da ne znam kako probiti te barijere, i kako da stupimo u pravi, topao kontakt, i kako da se suočim sa svim tim blokadama i barijerama sa tobom. I drago mi je da ideš daleko, u zemlje gdje živiš i kada tamo nisi, ka poslovima i prilikama koje su te dostojne. Možda je tako trebalo biti, tješim se da je, a možda sam te izgubio jer ne mogu bolje. Ali Volim te, sa velikim V. I hvala ti na tome.



Post Scriptum;

Dragi mi drug, prateći svoje neke ljubavi, otišao u zemlju Bureka i Ćevapa, te mi ostavio Laska, Lasonju, Najboljeg Psa Na Svijetu, na čuvanje. Šetamo, i spavamo skupa u njegovim dlakama. Zbog njega sam prisutan, uči me kako se to može. Hvala mu.

Držite mi fige da mogu. Da hoću. I da će me htjeti. I voljeti. Hvala ti, vam, Ti.




- 20:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>