20.08.2018., ponedjeljak


Such breathtaking views od Scythian Empires...

Imam uvjerenje, jer svi imaju jedno ili dva stoga računam da je propisano pravo, kozmički zakon neke sorte, da i ja imam jedno uvjerenje za sebe – uvjerenje da smo svi ovdje, svi do zadnjeg, a oni koji nisu se ne računaju ili spadaju u neku svoju zasebnu nišu – da smo svi ovdje, radi ili poradi muzike. Muzika je jedini razlog zašto nas, prljave, umorne, agresivne, glasne, jalne, tužne, tumorne, zlopamtljive, zimzelene, pohlepne, ljubomorne, tašte, zaboravne, musave, proždrljive, hlapljive, ranjive, znatiželjne, pomamne i ambiciozne, galaksija tolerira. Jer između svega što radimo, mnogo od čega nezahvalno za pohvaliti se, između svih tih redaka, u đumbusu odluka, sudbina, radnji i suradnji, među svim tim koracima i svim tim glasovima, kolateralna žrtva i slučajna okolnosti, radimo i muziku. Kao da je već krenula, galaksija, svemir, univerzum, crna materija, puniti artiljeriju, i ne bi Joj trebalo puno truda niti uložene energije, jer je to sve što Ona je, energija, da strmopizdi neki zalutali ali sasvim točan asteroid ka našim direkcijama, jedan kamen, sedam i po milijarde muha. Negdje usred zamaha, taman pri raskoraku, uperenog pogleda ka planeti nam, kao da je zalutala jedna slučajna, u našem slučaju sasvim spasonosna nota, možda onu koju NASA već godinama projicira u tišine Svemira u nadi i usamljenosti za komunikacijom, kad li ta nota slučajno pronađe svoj put ka Energijama koje Jesu, spremne u svojim zamahima da nas steraju sa lica realne dimenzije jednim odlučnim srednjim prstom zasluženosti. I onda zastane. Možda zbog kombinacije harmonija, možda zbog tog specifičnog stiha, možda iz zadivljenosti što smo zavrnuli pravila fizike i materije da proizvede zvuk, Ona spusti kamen na figurativni, plutajući, transparentni pod, i posluhne stvar do kraja. Volio bih, ili je to dio mog spomenutog uvjerenja, da je pjesma u pitanju, ili da je kaskada nota u pitanju pripadala samom Bogu Enniu Morriconeu, možda ona koja pripada glazbi filma Misija, ta koja je natjerala Svemir da nas poštedi. Uvjerenje se nastavlja da nastavak naše vrste, dok ne o natalitetu i prosperitetu naroda i narodnosti, ovisi ipak o datumu Enniove smrti, kada Svemir, u treptaju oka zbiljskog vremena, ako takvo što uopće postoji, od trenutka koliko je trebalo da nas posluhne, ipak odluči produžiti ruku ka našoj destrukciji.

Moja je teorija ta da teorija velkog praska podrazumjeva udarac činele u činelu. I bi stvarnosti, jer je morala sadržati u njoj Glazbu, kako bi ju mogla čuti.

Razmišljaj o tome samom na sekundu, dvije – čovjek izmisli kamen, o kamen čini oštri kamen, o kamen iznova – iskru, o iskru vatru, o granu izmisli koplje, o koplje izmisli smrt, o krzno odjeću, suhi tabani, prozori na zidove od gline, konj-opruga-kočija, kukuruz, žito, brašno, kruh, željezo, kraljevstvo, skačem ponešto, penecilin, struja, telefon, puška, top, teletekst, faks mašina, karbonski bicikli, vibrirajući gumeni dildo – u vrevi kreacije, iz nekog razloga duboko povezanog ne uz materijalnu potrebštinu, ne uz pravila nutricionističkog opstanka, ne da osvoji narod ( mada možda djevojku ), nigdje u pohlepi i proždrljivosti čovjeka, već samo iz dubine jednostavne topline duše, negdje je nekako nastala glazba. Netko je zapjevušio, sebi u bradu. Netko je čuo, sebi u duši. Zašto? Nema zašto. Samo jest. Tu je, džabe a neprocjenjivo.

Čovječanstvo, koje bi se zaista trebalo zvati Ženočanstvo, rebranding spašava obraz, dijeli se na one koji stvaraju glazbu, i one koji ju upijaju u čakre, nerazdvojivi su i ovise jedni o drugima, osim ako je pjesma i dalje pjesma ako padne sama u šumi i nitko nije tamo da ju čuje. Svi ovi ostali jazavci su nebitni, imaju svoje Rajeve gdje ih se čeka, i Bog im čuvo' dušu, ali Svemir sluša, i sluša pozorno. Ne mrzi, ne osuđuje, ali ravnoteža je uvijek u opasnosti da će prevagnuti na stranu zimzelenosti, ako samo jednoga dana prestanemo pjevati. Uvjeren sam u to. Iste sile zimzeleog Zla, pohlepno čekaju da ostanemo bez inspiracije, ali svaki put kada nas udari na dno zatočeništva i robstva, evo jebote renesansa Bluza. Nema druge, pomislile su, nego im dati što žele. Daj im bogatstvo i sreću, jednoga dana neće znati o kojem će kurcu pjesme pisati te iz koje tuge note izvlačiti.

Pjevaj, molim te. Napravim ti čaj od koprive. Seksam te, kada zatreba. Sve bu okej.




- 19:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>