|
Boli me vrat. Imam neku neobičnu bol u donjem desnom dijelu, taman gdje vrat postaje glava, koja mi ne da da se opustim. Drži me spremnog za nagle okrete, da ih usporim na vrijeme. Hodam, mada ne bi trebao, kao statičan komad bukve, ko daska, kamo pogled, tamo tijelo, ništa ne tajim. Ne bih trebao, kažem, jer ne boli baš toliko da me invalidira, ali u mojoj je naravi da pretjerujem. Ili da im dam neki vanjski značaj, tim vanjskim čimbenicima. Recimo; sjećam se kada sam prvi put išao u Indiju, me vrat zabolio obako. Hodao sam u kroničnom tiltu, kao da posmatram naročito zanimljviju boju, kao zbunjeno štene, kao da sam visok ka niskom nebu. Prošlo je, ko što sve prolazi, pa će i ovo, ali mi je ta uspomena dovoljna da povućem paralelu i dam toj boli u vratu taj spomenuti vanjski značaj. Povijest se ponavlja. Reprize idu na televiziji, što ne bi u životu. Sve su priče iste priče. Ova je, recimo; putujem u Indiju sa boli u vratu. Putujem sa ženom sa kojom živim, sad. Smiješno je koliko ti se stvari dogode dok ne gledaš. Samo se nađeš tako, u zajedničkom životu. Da mi je netko takvo što rekao prije svega, daj mi neki broj, od jedan do pet, eto, toliko godina, ne bih mu, ili joj, vjerovao. Ne bih se dao vjerovati, zapravo. Treba jebat. Treba jebati što više. Veći sam dok jebem. Veće mi je ime, veći su mi koraci, vrijediš koliko jebeš, jebeš koliko vrijediš. Da pojasnim – to je ta štaka koju sam nosio sa sobom, taj flaster na egu, te nametnute floskule koje malokad drže vodu. Neki bi to pripisali nezrelosti – neki osobnom odabiru. Ja? Nesigurnosti. Jebeš – vrijediš. Hajde, reci to - „žalostno”. Znam da želiš. Evo, izlazi ti na usta, ako ne kroz ćelo. Ako ti znači što, vidiš da sam i to pobijedio? Vidiš da sazrijevam? Živim zajednički život za ženom koju volim. Ali da su mi rekli prije, koliko ono godina, ne bih im vjerovao. Možda ne bih mislio da vrijedim toliko. Da me netko voli i želi unutar svoja četiri zida, taman i moja. Ono što hoću reći je da, dok neke stvari ostaju iste kroz reprizu, neke se mijenjaju kroz nastavke. Vrat opet boli. Ali je stariji vrat. Stariju glavu na njoj supporta. Smatrati ću to tjelesnom nostalgijom za mlađim bolima. Uvijek idemo sa tom pretpostavkom da ne bi vjerovali, da nam se kaže, da će biti ovo ili da će se zbiti ono, jer nisu od povjerenja, tko god bi nam to rekao što bi nam rekao. Tko su oni i što oni znaju. Ali kad razmislim, što mi ide ponekad, zapravo – kada nam išta govore? Kada je itko od njih napomenuo da stiže išta? Kada ti je zadnji put netko rekao da ćeš za, koliko ono godina, biti ovo ili raditi ono? Možda da konačno krenu govoriti bi konačno počeli vjerovati im. Recimo – za, daj mi neki broj, od jedan do pet, godina, biti ćeš sretna. Ili sretan. To je sve što ti mogu reći. Pa ti vjeruj.  |
| < | siječanj, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
