|
Ljudi se izgube, znaš. Poradi tabla. Skidaju se i dižu natrag u sporadičnim razmacima, ovisno o htijenjima i ne htijenjima prolaznih ljudi koji svoja imena na uličnim tablama gotovo zasigurno nikada neće imati. To je moj stav; samo ljudi sa svojim tablama smiju skidati tuđe. Problem je, naravno, da mnogi svoje table dobe tek posthumno, što je šteta, jer nisu tamo da to mogu cijeniti. Govori to puno o običajima čovječanstva da smiješ javno, kolektivno uzdignuti nečiju vrijednost tek kad gada više među nama nema. "Je li umro" Nije još. "Čekaj sa tom tablom još koju godinu, onda. Vidio sam ga jučer, bio je nešto blijed, neće on još dugo." Pa se izgube, ljudi iz prvog paragrafa. Jer očekuju jednu ulicu, jedan trg, traže ju na svojim GPSovima i papirnatim kartama sa privjeskom kompasa na ključevima, a naletavaju, kontinuirano, na neke druge. Ništa lakše neće biti ni slučajnim stanarima danog trga ili ulice, koji su čitav život živjeli u jednoj samo da bi se jednog drugog dana probudili na nekoj drugoj lokaciji. Neki kredite još uvijek mlate u banku prvoga u mjesecu, za stan kojeg su kupili na jednoj a dobili na drugoj odredišnoj točki. Tko zna, možda je nekoga baš veselilo živjeti na Trgu Maršala Josipa Broza Tita, ako ne ništa iza čiste zajebancije, da mogu svakodnevno doći pred uličnu tablu i svrshishodno izdahnuti jedan ponosni "vidi Ti To..." Nije mi jasno. Ali nije namijenjeno da mi bude jasno. Mnoge stvari prolaze nad mojom glavom bez naznake ni namjere da mi objasne zašto, ali tako to valjda mora biti. Mora biti, recimo, da željeznički, zeleni, novo-svjetleći most pored onoga Jadranskoga, nosi jedno ime dok zapravo neslužbeno nosi jedno drugo. Ono Hendrixovo. Nitko nikada nije tablu stavio toga ili nekog drugog imena na poleđinu ili uistinu na ikoje drugo mjesto tog mosta, ali tako su ga ljudi uzeli zvati, poradi, eto, hrabrog, zamišljam, i napaljenog momka koji je baš velikog gitaristu odlučio upisati sprejem ali zapravo snovima na njegovu zahrđalu fasadu. Postoji, također, Brankov most u Beogradu, originalno "most bratstva i jedinstva" kojega također nitko nije tim imenom zvao, samo zato što se, kaže mit, sa njega 84' prateći Ježa budalu šiknuo Branko Ćopić. Trg žrtava fašizma, natrag u Zagrebu, zovu po džamiji koja godinama nije tamo, jednako kao što nitko nikada niti u jednom trenutku u recentnoj ako ne i dužoj povijesti nije izgovorio riječi "nađijmo se na Trgu Maršala Tita", već, još od 1895. kada su, 58 godina prije no što se Tito uopće rodio, tako sagradili građevinu poradi koje se i danas planovi kuju "kod HaEnKa". Ali table se skidaju i table se stavljaju, a grad ostaje isti. Iste ulice na istim mjestima, a mi ih ko nevidljive, izmišljene granice po rubovima admistrativne odgovornosti jednog naroda ili drugog, crtamo i obilježavamo imenima mrtvih ljudi koje gotovo sigurno uopće nije briga. Oće to, kada umreš. Baviš se drugim stvarima. Smrt ima naviku preuzeti ti pozornost na druge obligacije. To su sitne pobjede pored te konačne, sitni koraci koji nigdje ne vode osim možda u krug, mlatiti slamu koja ima tendenciju biti prazna, imenovati stvari, ljude, životnije, strojeve i stvari imenima koja im pripadaju samo u našim glavama da bi nam bilo lakše komunicirati, dok zapravo ne nose nikakve nadimke, samo su eto, "tamo", kompletno bezbrižni – možeš ga nazvati Trgom Svetog Iruda Goleme Kare Smrti i Veselja, tamo će i dalje biti kompletno nezainteresirani trg za kako ga zovemo. Ali, tamo je Zdenac gdje sam započeo mnoge dejtove. Tamo je kazalište gdje sam se smucao po stolicama pokušavajući svatiti jednog autora ili drugog. Tamo je, jebote, i fakultet gdje sam mladost zakopao pod štokove i katedre. I što da radim sada, sa svim tim sjećanjima? Pod koju adresu da ih zapišem? Sve te politike, lobiranja, prepucavanja, povijesti, ratovi, liberali, konzervativci, fašisti, oni od prije i ovi danas, plešu i skandiraju, rašpaju noževe, spinaju vijesti, kuju klevete i tužbe, ucjene i preseravanja, kitama mjere stopala i obratno, sve kako bi i dalje, kao što su prolazni, mnogi mrtvi a drugi tek u planu, još od 1895. dogovarali kave, djetove, susrete i fukove, kod Ha En faking Ka.  |
| < | srpanj, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
