14.09.2014., nedjelja


Dvadeset i sedam.
Naučit ću kuhat, obećavam. Sve sorte orijentalnih začina naći će svoje puteve ka mojoj kuhinji, gdje ću ih obilježiti žutim postit papirićima i nazvati ih mirisima prije no imenima; "Indija", "Bakina soba", "onaj miris na Pagu kada izađeš iz auta na benzinskoj crpki i ostaneš ukopan na mjestu kao noj kojemu je glava zapela u zemlji da ne vidi u koju se nevolju zavukao oko". Biti će posuđa koje ne koristim i posuda za koje ne znam za što služe. Susjedi u zavidnim prolazima bili bi zavidni što ne stanuju u mojim odajama. Cijeli haustor stajao bi u tišini pred vratima mi, kao klinci za maškare, dok bi na zvučnicima moga dnevnoga boravka stizale muzike veselja ili tupe melankolije, ovisno o što kuham, iza kuhinjske pregače pod kojom se skrivam, kada sam u kuhinji. Ja nisam ja, ja sam kuhar. Danas sam kuhar. Luk, curry i žuto od jaja, što zapne pod nokte i nikad ne izlazi, dokazuju toliko. Uzaludno brišem prste od jakne i karirane košulje u tramvajima, moji su rukohvati prijenosnici moje kuhinje. Ko fotograf sam sa rukama u fiksiru. Tajni, sjenovit neki handshake kojeg kuže samo oni koji kuže, tamnih, usamljenih kuhara u brložnim kuhinjama u kojima se skrivamo sa tortama koje jedemo na stolovima Božićnih ukrasa koje nikad ne skidamo jer nas teleportira u mladost, u koju bježimo u nadi da nas demoni ne znaju pratit unatrag. Polupani lončići, viknuli bi, i ostali zbunjeni u trenutku dva što im treba da nađu nove domove. Sori ako uhvatite neki moj. Znati ćete ih po potpisu na stopalima, gdje ih klinci potpišu kako bi svi kolektivno znali da su njihovi.

Jer selim ovih dana i nekako je vrijeme da naučim kuhati, ali onako, za pravo, na one načine po kojima pohani kruh ne sjeda u kategoriju mogućih doručaka, kada ih obično poham. Ne, želim znati za pokoje jelo pored njoka sa tunom u repertoaru mogućih mi kulinarskih sposobnosti. Želim to, ne zato što sam kronično gladan ili sam okružen slično gladnim ljudima, već zato što želim taj prostor, taj novi si prostor, učiniti svojim, u skorije neko vrijeme, prije nego što me nepoznato obuzme mješavinom straha i tjeskobe, potapša me po ramenu i pošalje cvileći natrag u staru mi sobu, koja i dalje miriše na bivšu.

Zapravo, ne miriše. Izmislio sam taj dio jer mi se činilo kao dobra ideja završiti paragraf sa time. Ne bih znao sa ikakvom sortom sigurnosti vratiti u primozak mi kako je mirisala. To je dobro, nije li?

Možda zato bježim u novi stan, preko puta birtije koju volim, bliže centru do kojeg su mnoge neke ideje stizale na putu do. Ovdje u periferiji, u zgradi mi gdje sam ostavio djetinjstvo, ovaj prozor kroz kojeg gledam na parkić svojih magija, pod čijem su busenima trave mnogi moji otisci, kada mi je noga bila manja, u čijim su crvenim ciglama zarobljene jeke mojih urlanja i smijeha, u kojem je stablo koje me pratilo od knjige do knjige, ovdje gdje su memorije i memorobilije teže nego što ih mogu strpati na pleća mi, gdje mi se suze talože svakim korakom udaljavanja, jer nejdem od parkića i nejdem od postera na zidovima i nedjem od zimskog skafandera pod snijegom, nedjem od vrtuljka kojim su me zvali kraljem, idem od sebe, jebem ti mater, ti pička li ti materina, da ti pička sumanuta materina! Strah me, jebemu, ne razumiješ li to?!

Tamo negdje, u predsoblju, stavit ću tepih. On će zbilja povezati sobu zajedno. Zvučna će linija biti što ju bliže ulaznim vratima mogu staviti, plej tipka okrenuta prema kabinetu sa ključevima ispod koje skidam cipele. Prešao sam na cipele. Tenisice mi nekako ne pašu više. Volio bi misliti da je to poradi novih nekih fashion direktiva na koje nisam toliko otporan, što si bolje izgledam speglan i čist, u mojim novim plastičnim cipelama koje varljivo vuku na kožu. Izgledaju gotovo retro.

Ne bojim se što mi se brojke mijenjaju na rođendanskoj torti. Nije me strah prostate i navike joj da oboli. Nije me strah ni bioloških satova u zbunjenim glavama nam, ni dosade koje nas tjera da ih slušamo. Bojim se, samo, i užasno, da magije više neće biti. Da mi ni mirisi neće pomoći da se osjetim kako što sam se osjećao tada, kada sam parket moje sobe palio sa prskalicama, eno ga ožiljak pred vratima mi sobe.

I ajme, znaš zašto mi treba seks? Jer kad sam već toliko spremno za njega dao zamijeniti sav taj svijet čarolije i svijeta u plućima mi, da se bar ne osjećam prevareno. Jer to je taj trade-off, ta promjena koja se dogodi u glavama nam, no kada smo preblesavi i prenapaljeni da primijetimo. Zamišljam ju kao na pregovaračkom stolu gdje se potpisuju neki ugovori sa nekim sotonama ( obećavam, također, da ću prestati toliko koristiti taj "nekim" ), gdje sjediš nervozan biraš li pravu odluku, radiš li pravu stvar, kada ti sa smješkom približi taj papir, pun znoja i sjemena, u boji kože, mameći te pohotom i racionalnim obrazloženjima, i veli "ej, imam novu riječ za tebe. Oćeš ju čut?".

Jer tamo ću se seksati, ej, kako ne razumiješ?! To je tvoj novi bachelor pad! Sve sorte fleka dekorirat će tvoje plahte, sjeti se ruku preko njenih usta da susjedi na čuju! Sjeti se mirisa lateksa i dima. Sjeti se osjeta kože od kožu, sjeti se njenog pogleda kada klekne pred tebe, sjeti se kada si kao klinac posadio ono drvo? Znaš ono, bili ste u vrtiću, jednom od, kako su te starci, dok ih još nisi tako zvao, selili od vrtića do vrtića. Pored zelene ograde bila je livada, sa ljuljačkama i klackalicama, i drveće sa kojega su padali oni helekopterčići – ono sjeme, omotano jednim, prozirnim krilom, kao u onim velikim letećim bubama kojima se nikad nisi mogao sjetiti imena. Skupili ste ih, dosta tih sjemena, ogulili ih od njihovih krila. Otkopali ste jamu, baš pored ograde, i poklonili ih zemlji. Prehladio si se nakon toga, i kada si se vratio, tjedan dana kasnije, već je počelo rasti. Bili ste ponosni. Imao si prijatelja, Mario se zvao, koji te trkom odveo do njega, da ti pokaže.

Ponešto je ostalo. Ono kako te zvuk vjetra uvijek malo preplaši. Ono kako najbolje spavaš kada netko nešto u susjednoj sobi potiho radi. Ono kako gledaš kroz prozore na kišu, uvijek fasciniran. Ono kako te pogled na more, za nas kontinentalce, a možda i ostale, uvijek iskreno nasmiješi. Ono kako ćeš vječno gledati pupoljke na proljeće sa nejasnim strahom i potrebom da bržebolje sve neriješeno porediš na svoje mjesto. Ono kako su auti crveni, kako su trave zelene, kako su drveća visoka i kako pad sa njih boli. Ono kako plačeš, kada plačeš, i kako uvijek kada skočiš ideš svojim putem prema dolje, spreman za novi skok, ako želiš.

Mislim da ću imati mačku, u stanu. Cijelu mladost sam htio imati psa, spreman, bez oklijevanja, predati mu svu pažnju koju mora dobiti, i uz molbe i molbe i djedu mrazu i majci i ocu, nisam ga nikada imao. Danas nisam tako spreman na psa, ni dati toliko pažnje koju sebično čuvam samo za sebe. Ali mačku? Zašto ne. Pa, sada sam odrastao. Sada to mogu.






- 17:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>