12.06.2014., četvrtak


Ovo se nije dogodilo. Došao sam doma u tri i napisao što je izašlo.

Ponekad mi je jasno tko sam. Većinom nije, većinom imam blagu ideju, sjenu ideje možda, tko bi mogao biti, no ponekad mi sjedne, u svom sjaju, uz zvuk činele i bas bubnja u pozadini, kao cirkuski trik kad slon stane na pedestal na jednoj nozi, slon koji u tom trenutku gotovo sigurno ima iste dileme kao ja. Tko sam, slon će sebi, ja sada? Zašto stojim na ovoj pizdariji na jednoj nozi? Zašto to toliko veseli ljude oko mene? Tko će ga znat. On, ni ja, sigurno ne.

No večeras mi je bilo jasno tko sam. Bio sam, u kratkom nekom obliku i formi, superheroj neke sorte. Njen superheroj. Nisam imao plašt oko vrata, niti je gigatnski reflektor opandrčio po oblacima nad gradom moj neki simbol prema kojem sam se u slow-motionu bacio u trk, ali svakako sam se osjećao kao jesam.

Ono što je bilo ne nosi mnogo velike ideje sa sobom, nikakav manifest dobrote nisam ostavio sa sobom u svojim odlukama, nit će se o mom pohvatu govoriti ni pisati u danima i godinama koji stižu. Sve što sam, zapravo, učinio, je da sam ju, tu djevojku čiji sam superheroj, nepomičnu odveo od mjesta a ( prljavo, tjeskoba, čudni pogledi sivih ljudi ) do mjesta be ( zidovi u boji, sofe i miris njenog psa, ključevi mi padaju na pod jer u mraku gađam komodu ) i takvu je, nepomičnu, ostavio na krevetu i gledao ju, nepomičnu, obučenu na krevetu i kontemplirao hoću li je skinuti prije nego što odem iz te obleke, i hoću li to moći napraviti bez da bacim pogled gdje bi bolje bilo da pogledi nisu bačeni u ovom kontekstu. Hoću li joj moći reći ujutro, gledavši ju u oči i lice i bradu na koju je pala ( imati će flaster tamo ujutro, već smo dezinficirali na tulumu ) da, da, jesam, skinuo ju iz te prljave obleke i ostavio ju ležati tamo i odšetao iz stana joj u kontroliranim koracima. Ne dvojim da mi možda ne bi vjerovala, misli, nisam grozna neka osoba da bi pomislila drugačije, ali bi meni svakako palo na pamet da bi njoj to mogli pasti na pamet, i sila mašte bi poslala zbiljsku neku emociju u predvorje uma mi, gdje bi ga trenutno pretvorio u nedvojbenu činjenicu; ona misli da sam ju gledao golu dok sam ju skidao. Fak. Sigurno to misli. No stojim tako nad njom, nepomičnom, i mislim si takve neke misli, hoću li ju skinuti ili staviti ju u toj obleci, i mislim da me zvuk tramvaja u pozadini natjerao da se pokrenem, ali ne prije nego što sam joj skinuo majicu ( Grudnjak je roz. Sad to znam. Grozna sam osoba ) ali ostavio traperice jer se nisam mogao natjerati da ih sa nje skinem usprkos fleke prema nogavicama gdje je dijelom rigala samo par sati ranije.

Na putu do vratiju mi je palo na pamet da ju možda ne bih trebao ostaviti samu, u ovom stanu, ali bio sam kao Marlon Brandu u Apokalipsi, njen stan me nije htio u sebi, htio je da odem. Osjećao sam to kako su me zidovi promatrali, komarci iz kuteva preplašeno zastali u letu čisto da što god se upravo dogodilo prođe jer neka frka očito je, tako da mi je bilo lakše kada sam čuo taj škljoc njene brave od ostatka brave joj na štoku, i sustavno i dalje lakše svakim korakom niz stube, imao sam cipele koje su ostavljale dojam gospodskoga koraka, kakvim sam se osjećao, zapravo, učinivši ništa iz situacije kada sam mogao napraviti nešto, što nikada ne bi napravio ali me um nagovorio da brinem da bih možda mogao.

Ujutro je imala taj flaster na bradi, i ujutro smo govorili o što je propustila, i popodne sam joj donio kolu koja je dobra za mamurluk i napravio joj neke zamrznute nudle na štednjaku, i popodne sam ju ostavio da spava, ovoga puta uz pozdrav, i odšetao, i navečer me nazvala da mi kaže hvala, i ej nema na čemu, mislim, nisam te mogao ostaviti tamo, bila je neka čudna atmosfera, i volim te i mislim da ću te uvijek voljeti i trenutak kada sam te piška lonca nosio do stana i preko ramena ( grlila si me ) odnio do kreveta su mi bili neki trenutci kada sam si zamišljao da te nosim piška lonca po livadi uz smijeh i zagrljeni preko praga, i znaš da ti sve ovo nisam izgovorio i nikada neću, ali nisam te mogao ostaviti tamo. Bila je neka čudna situacija. Ništa, i drugi put.





- 03:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>