Stvari rijetko, ako ikada, odu tamo gdje misliš da će otići. Gledaš ih kada se pojave, gledaš kako idu, i misliš si, ako spojiš točku polazišta i mjesta gdje je sada, imaš liniju, gotovo direktni pokazatelj odredišta, nešto za pridržati se za, sporadično, dok padaš nesuvislo pod prijedloge ti ideja što točno misliš da se događa, ako ih uopće imaš. Predložiš nešto svijetu, kao, ovo bi moglo završiti ovako, i svijet, kao inatljivo no maštovito i zajebano dijete, zavrti naočigled ti samo da ne završi kako misliš da hoće, jer gdje je zabava u tome? Imam dojam da je tako i bolje. Moram naviknuti ne predviđati pretpostavke onoga što se neće dogoditi ako ih predvidim. Ili da predviđam samo loša odredišta kako do njih ne bi stizao. Prevencija kroz pesimizam. Što ne. Cijena ne bi bila previsoka; samo bi odviše pogrdno gledao u pod dok hodam, intenzitetom koji bi natjerao pod na introspekciju. Toliko bi mi zamjerao, spomenuti pod, da bi odmicao od mojih koraka, te bi me natjerao na levitaciju. Moja bi prva supermoć bila jasna baš svakome. Ja sam Levitate Man! Ja levitiram! Malo tko bi prepoznao da se radi o odnosu poda i mene, doduše, i malo kakva bi korist bila od moje novonastale supermoći; bio bi nadasve odviše lijen da ju koristim za išta dobro, levitirajući kroz život ne razmišljajući previše o njemu kako ne bi Životu davao ideje. Ili ih oduzimao. Život je kao vježba u kojoj profesor pri objašnjavanju pravila postepeno krade sve najbolje ideje. Želiš da stane prije nego što uzme onu tvoju, onu najbolju, koju ne možeš dočekati provesti u realizaciju. Doslovno ne možeš čekati. Toliko ne možeš čekati da prestaneš čekati toga trena. Ubrzo tvoj red dođe, no nisi bio spreman; nisi ga dočekao. A stvari dolaze onima koji čekaju. Strpljen – spašen, rekli su. Nisam pretjerano siguran od kojih je okolnosti došlo do te uzrečice, jer nisam siguran u kojoj situaciju pasivnost donosi spas. Grozna je neka lijenčina izmislila tu figuru govora. Ništa ne brini, rekao bi, i ne radi ništa. Prije ili kasnije, biti ćeš spašen. Jeste, spas mora da je spiritualne prirode. Zamišljam vatru kako gori oko strpljivih. Poplavu kako zaobilazi strpljive kao Mojsija. Smrt, čohajući si lubanju hladnim, oštrim kosturskim prstima, bila bi nadasve zbunjena. ŠTO NE MREŠ pitala bi. Strpljivi smo, odgovorili bi. Smrt, pobjeđena glupošću ljudskih uzrečica, debatirala bi sa sobom korist svoje usluge u moru civilizacijskog besmisla, te nas poslala sve k vragu, koji bi nas smjesta relocirao negdje drugdje, ne želivši imati posla sa nama također. Bili bi smo bez zemlje, bez naroda, bez cilja i krova, no strpljivi. Nadasve strpljivi. |
|
Sretan mi, opet, ovdje, jer je backup za realnost, podsjetnik za veselje, podsjetnik za tko sam, što mi je u glavi i što ide van nje, i možda važnije, što nejde. Sretan mi već godinama ovdje, ovako, i ovoga puta su čestitke stigle i prije posta, a to valjda, zapravo u potpunosti, nešto govori. Nešto lijepo, nadasve. Sretno mi veselje, sretna mi depra, sretni mi prsti na crnoj tastaruri koja svijetli, sretna mi skokovita priroda ljudskog pogleda, sretna mi mentalna masturbacija i postencijalni seksovi sa sličnim umovima, i sretni postovi koji slijede. Jer sretan mi. Hvala.  |
| < | prosinac, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
