|
Ušla je u sobu kao djevojka koja ulazi u sobu koja je njena. Ne znam točno kako to izgleda jer nisam promatrao djevojke kako to rade. Ne, imao sam fetiše na druge stvari. Objekt moje žudnje bio je vezan za alternativne radnje. Ulasci u sobe nisu uspjeli upasti na popis. Niti sam bio djevojka koja je ulazila u svoju sobu, stoga mogu samo zamišljati kako to izgleda, kakvi su koraci, kakav je prostor i kako reagira na njenu pomutnju mirnog zraka u njemu. Kako komarci u kutevima koje smatraju sigurnim promatraju njen ulazak, kalkulirajući koliko mirni i dalje trebaju biti prije nego što se strmopizde pohlepno na njenu kožu poput kolekcije sramežljivih glista na mokro. Zamišljam je veselu, možda i sasvim indiferentnu prema novonastaloj situaciji ulaska u svoju sobu tog dana, ili večeri, ili tada kad je bilo, ne znam. Djevojka gore spomenuta nije u mom prisustvu, negdje od kad je od strane tadašnjeg mi dragog druga saznala da ju želim ljubiti. Što je bilo istina. Htio sam je ljubiti. No saznanje takve neke informacije katapultira te u bijeg fantastično, kao lišće na putu do tla kada ga vjetar odnese podalje od svog drveta gdje ništa ne poznaje i sve mu je novo, i kada iz daljine gleda na svoju granu izgleda mu kao da ju prvi put promatra. Možda nije najspretnija usporedba ali je usporedba svejedno, ubacila se preko reda i totalno mi zbrkala nadolazeću mi listu asocijacija. No, kad je pobjegla uzela je naše prijateljstvo sa sobom, što je zapravo bilo okej. Nisam htio biti njen prijatelj, koliko se sjećam, a ne sjećam se mnogo, no nekako mi se čini da sam je samo htio ljubiti, i nekako kao da mi nisu bile potrebne priče kako se seksa na biljarskom ili ping pong stolu. Ali bio je neki stol. Stoga kad je otišla činilo se gubitkom utoliko što sam nešto izgubio, njena vrijednost bila ne nezamjećena. Bilo je to neko vrijeme pronalaska, i ako nisam mogao pronalaziti nju, pronaći ću nešto drugo. Danas se to čitavo društvo više ne druži. Koliko sam upućen. A nisam. No, jednom, kada smo razgovarali, ili na klupi ili preko telefona, nisam siguran, pričala mi je kako je ušla u svoju sobu jedan dan i krenula ka ormaru koji ima više pretinaca, u najvišem od kojih držali su deku kojom se, zamišljam, htjela pokriti ili nešto, no razlogu unatoč, krenula ju je vaditi iz ormara, no debele, svojeglave deke koje jesu, ova se nije dala i tvrdoglavo joj se beljila bez pomaka. I dok ju je ova grčevito vukla, njene su suze sporazumno krenule niz obraze joj, i uhvatila se kako plače u statičnom vađenju deke iz ormara. Nisam siguran da se tako dogodilo, ali zamišljam je kako odustaje, klekne kraj ormara i rida. Ne znam što je iz nje izlazilo, no nešto nije htjelo, kao deka iz ormara koja se ne da. Ne znam više tu djevojku. Ne mogu se, u rekolekciji, sjetiti njene posljednje rečenice, niti zadnji put kad mi se nasmješila. Ali mislim da će ostati u meni još neko vrijeme slika te djevojke kako plače jer se deka nije dala van.  |
| < | veljača, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | |||
