|
Tjeskoba pukuca na vrata tako inkognito da je pustiš unutra uz "dobar dan" i smjšekom, te ona uđe, vrhunski zamaskirana fejk brkovima i naočalama koje se ne udostoji ni spustiti koračajući unutra, ne, nego produži do sofe, potera sjenu sigurnosti koju je ostavila jer se bavi drugim zanimacijama trenutno za koje joj sjena ne treba, sjedne, raskomoti se, baci noge na stolić do, i tek onda, tek onda spusti masku i veli dobar dan natrag, zbunjenome meni koji i dalje drži vrata promatrajući guzu gošće debatirajući što sa njom ne valja, lepa je al nešto tu ne štima. Tada, znajući da me zajebala, zatvaram vrata pogubno bez da pogledam stiže li još tko, vraćam se u dnevnu sobu uma, sjedam na svoj dio sofe i pretendiram da sam solo, no ova do me gnjavi sa pitanjima o programu na televiziji koju gledamo, veliki flat screen koji pokazuje naočigled mi dostupno u stvarnom životu, te bi promjenila kanal, jer ovo je dosadno. Tjeskoba je kao stari frend kojeg znaš od djetinjstva u kojem si ga volio no koji se promjenio dok smo starili i nikada ga nisi imao vremena odjebati kako spada. Uvijek se nađe onaj argument koji odvjetnički smatra kako se tako stari prijatelji ne stiču tako lako stoga ih vrijedi čuvati. Ne kažem da smo tjeskoba i ja stari frendovi, mada se znamo već par godina, ali nekako je, ono, moja. Time me drži na toj sofi. Ne smješkom i obećanjima. Ne idealiziranim liriksima Nirvane kako mi nedostaje biti tužan. Ali, buraz, to sam ja, tvoja tjeskoba! Kaže ona bez uskljičnika kojega sam stavio samo zato što mi se činilo da dobro izgleda na kraju te rečenice. Tjeskoba je umišljena gadura koja nema potrebu objasniti od kud dolazi ili što donosi, kao djed mraz koka kole koji u svojoj vreći kapitalizma taji samo tajne. Ona je gospođa u godinama koju se ne pita koje su. I ne gledaj u njenu vreću jer nisi zaslužio. Razgovaraj samnom satima, kao davna rodbina koju posjetiš blaganima stoga moraš biti pristojan, i možda ti dam hint što je u vreći. Ali samo hint. Ne bi htjela da me više ne posjećuješ, kaže ona. Ovdje su kolači uvijek friški. Topla čokolada uvijek miriši. A ukoliko pobjegneš predaleko znaj da tobolac pun je krivnje. Tjeskoba pusti kada na vrata pokucaju prijatelji iz stana do, koji znaju već odavno kada treba pokucati. Tjeskoba je kao T Rex, njen je vid baziran na pokretu. Ako stojiš dovoljno mirno, ne vidi te. Stoga sjediš i dišeš, svaki udah tjera ju dalje. I onda, kada si je odpuhao dovoljno daleko, ona nestaje, jer gospođi smeta propuh, sjena se sigurnosti ustanovi natrag na sofi, zagrliš ju, pitaš gdje li je vlasnik, ona namigne, i to je to.  |
| < | siječanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
