Pročitao sam uvod u knjigu koju sam ili kupio ili dobio na dar za rođendan ili Božić ili takvu neku okolnost pri kojoj se darovi daruju, u kojem se skrivala kratka, vrlo zbijena biografija dotičnoga pisca, za kojega sam par godina nakon čitao da boluje no da se odlučno bori. Nakon onih nekoh najosnovnijih informacija bez kojih biografija ne bi imala pretjerano smisla, stajala je završna rečenica koja mi se nekako ušuljala u podsvijest danas, ili jučer, teško je reć. Kaže, "He lives behind his typewriter in...". Istovremeno, Vernon, Bon Iver, izbacuje prekrasnu neku pjesmu, no ovaj put pod svojim pravim imenom. Da ne ulazim u to što je Bon Iver, za one koji ne znaju, radi se u muzičaru divnoga glasa koji je, sada, izdao novu stvar, i divna je, i nekako mi je, u slozi ili ne u slozi sa gore spomenutom mišlju, došla misao kako je divno što čovjek živi iza svoje gitare. Živjeti iza svoga rada, to je valjda poanta. Volio bi vidjeti ljude na cesti kako hodaju iza svojih života, iza svojih frizerskih škara, iza svoje mesarske sekire, iza svoga auta za utrke, iza svojih ruku za masažu, iza svojeg lica za sve likove koje igra, iza svojeg glasa koji bolje opisuje kako se osjeća nego on sam. Na taj bi način znao koji su ljudi puni, što ih čini ono što jesu, i kada bi vidio ljude kako hodaju iza sebe samih, ne znam što bih pomislio. Znači li to da je izvor njihovog života vlastito postojanje? Valja, valjda, stajati iza svojih odluka. Također. Valja stajati iza svoje obitelji, zagrljeni u pozi za fotografiju. Valja stajati van svoga tijela, promatrati se i paziti na se, i možda bi tako izbjegli greške koje činimo. Hladnoga temperamenta. Bez erekcije. Jer iza nje svi stojimo. Mi muški. Ne znam koji razlog za pizdarije čuvaju djevojke. To bi mi trebala otkriti jedna, u skorije vrijeme.
|
