|
Moja majka ide na Alasku ovo ljeto. Poklonio sam joj za Božić vodić, travel guide. Listajući ga prije nego što sam ga zamotao, ili platio da bude zamotam jer je trik katastrofalno zamotanog poklona u obliku šarmantne geste odavno izgubila draž, shvatio sam nešto. Nije mi ni dalje jasno što sam shvatio gledajući fotografije bijelih planina, glečera, mirnih i agresvinih medvjeda, orlova, i svakakvih ljudi radeći svakakve stvari, ne evo shvatio sam pisajući. Shvatio sam da je svijet i dalje vani. Tamo negdje. Iza ugla. Nije pomoglo što sam jučer opet odbio izlazak na temelju male treme i straha – makar sam netom prije toga rekao sam sebi da je glupo živjeti sa figom u đepu. Sa figom u đepu – to govore meni na faksu. Ma dobro, ne meni nego kraj mene. Raditi nešto sa figom u đepu znači ne dati se kompletno u taj rad nego raditi ga preko kurca, da se izrazim nekulturno u nedostatku pravih riječi. I što ako idem kroz život tako? Sa figom u đepu. Već u startu imam jednu ruku manje! Ne bi mogao grliti ljude objeručke! Ne bi mogao voziti auto. Ne bi mogao mnogo seksualnih aktivnosti jer mnogo puta ne bi mogao skinuti hlače jer mi je ruka u njihovom đepu. I što ako želim nešto izvaditi iz đepa? Kako da to izvadim a da ljudi ne kuže da imam figu u đepu? To ljude vrijeđa! Ne vole oni fige u đepu! To je jedan od onih razloga zašto te ljudi ne vole ako vide. A ljudi vole kada nađu razlog da nekoga više ne vole. Ponekad imam dojam da ljudi imaju toliko ljudi za voljeti da jednostavno više nemaju mjesta za druge ljude koje vole pa brže bolje traže razlog da taj broj ljudi smanje ili barem smire – kao popis prijatelja na Facebooku kada ideš jedan po jedan kroz lica svojih prijatelja i mjeriš ih, buljiš u njihovu sliku jednog po jednog i pitaš se – što mi je on ikad donio? Jesam li s njim dovoljno opušten? Je li se ona promjenila? Ona mi nikad neće dat. On je sjajan ali ima puno više prijatelja nego ja. On mi se previše javlja. Ovaj ima fakat lošu sliku na profilu... Biramo ih. Sortiramo. Ljude. U male ladice. Dok oni rade isto. Najednom smo samo vizit karte sa malom slikicom. Sve stane na to. Sve što je važno, barem. Muško, žensko, godine, je li zgodan/zgodna. Šta će ti više. Šetajući sa tom modificiranom listom prijatelja u đepu, možda nećemo u njemu imati figu. I'll get by with a little help from my friends. Zato i služe. Listajući taj vodić kroz Alasku, shvatio sam gdje je zima otišla. Ne želeći biti onaj koji je uvijek zadnji u nečemu, odlučio sam ići i ja. Za zimom. Mnogo bi rekli da sam lud, da se Ljeto prati a ne Zima! Šta će ti Zima? Zima je moj stari drug, rekao bi im. Zima me donjela na ovaj svijet. Par dana nakon Svetog Nikole. U zadnje vrijeme Ljeto uvijek nekako dođe, spusti svoje kofere, sjedne i op, Ljeto je. Zima, doduše, je neodlučna. Dođe, pa izađe da provjeri broj na vratima. Zatim uđe pa nije baš sigurna na koju će fotelju. Nesigurna je. Odbija klopu, i piće, i smješka se, pa ode. Nije joj ugodno ovdje. Ali, na jurišu prema izlazu, ispala joj je figa. Našavši je na podu pored kreveta, moram joj je vratiti. Zato idem na Alasku jedan dan. Go where Winter goes.  |
| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
