|
Kraj dobre knjige je kao kraj dobrog filma; gotovo uvijek te navede da počneš pisati. Prije je to bilo iz poriva da napišem svoju knjigu ili svoj film, danas samo da pišem. Jesu li mi se smanjili gabariti? Ili sam postao realniji. Ili pesimističniji. Ili sam jednostavno izgubio onaj žar kojeg sam imao prije, ma kurac imam ga i dalje zato i pišem. Kada pišem, često se sjetim svih izlika zašto ne pišem češće, zašto ne sjednem napisati kakav film i snimiti ga za 0 kn i hvaliti se kako sam snimio film za 0 kn. Linearna je to linija za mene, koja vodi od početka paljenja vorda (u mome slučaju neoofficea) do stajanja pred publikom na premijeri gdje se samozadovoljno smješkam izigravajući skromnog debitanta. Stajao bi tamo i govorio ljudima o nulama kuna koje sam potrošio u snimajući svoj film i kako je veliki gušt bio snimati ga. Onaj dio samog snimanja nekako uvijek preskočim. U glavi mi se formiraju ideje, vrlo simpatične toj istoj glavi, i jasno mi se, gotovo nakon par minuta, smješe početak, par segmenata u sredini, i kraj. One praznine nikada ne napišem. Zato mi propadaju ideje. Jer nemam sredinu. Ja sam čovjek koji šeće svijetom bez sredine. Glava, kurac i stopala mi viore u vjetru. No ajde, to su jednini dijelovi koje uopće koristim. Neke manje, neke više. Imam fetiš na stopala. U tramvaju jučer imao sam post u glavi. Narirao sam ga u sebi tako mijenjajući mp3 player, sonyev, čija me baterija mrzi. Zapisivao sam ga u glavi upravo nepostojećim tragom znajući kako ga neće biti kada stanem razmišljajući o njemu, i kako su dobre ideje dobre sve dok ih ne iskoristimo, pa taman i samima sebi, u glavi. Ne znam je li to bio taj dan ili večer kada sam opet, po stoti put (gotovo sigurno stoti, jebo me pas), ugledo ljubav mog života. Ova je imala velike bademaste oči (znam, da, svi koriste taj pridjev bademaste ko kakvi roboti koji su već odavno zaboravili kako badem izgleda a kamoli kakvoga je okusa, ali ove su oči bile u obliku kojeg bi najbrže opisao bademastima), predivno nekakvo proporcionalno oblo lice, kapicu kakvu bi nosio Bob Marley iz koje je virio kratki lijepo oblikovani dred. Nosila je slatki smeđo zeleni kaputić. I evo scenarija kojeg znam napamet. Znao sam što će biti prije nego što sam je uopće ugledao. Evo mene koji je promatram, pazim da skuži da je gledam pa brzo obratim pogled sa nekim "jako mi je slatka al mi je neugodno" pogledom. Evo mene koji napravim primjetljiv neprimjenljiv korak prema njoj. Evo mene koji stojim i tražim rečenicu, bilokoju, koja ne bi bila ljigava, predvidiva, klišejzirana, ma jebote bar da je gramatički korektna, sa kojom bi joj prišao izgovorivši ju. Evo mene kojemu jaja postaju manja savršenom proporcijom sekundama u prolazu. Evo mene koji polako već izmišlja razloge zašto joj ne bi prišao, "sigurno ima gomilu svojoj problema, što će ti ona, nije tako zgodna bez kapice i kaputia, sigurno je splićanka, znaš da ti je pun kurac splićanki, sigurno ne sluša istu muziku kao i ti, sigurno bi izgubio interes čim bi ju dobio". Evo mene koji ju gledam neodoljivo, neuodoljivo u smislu da je ne mogu odoljeti gledati i čiji strah ne može odoljeti nego držati me ukopanim u mjestu dok ona, evo, ulazi u tramvaj u koji ja ne krenem za njom tješeći se da bi ispao luđak da ju počnem pratiti i da je tek onda nikad ne bi dobio i da ću je možda vidjeti negdje jedan dan, e da taj dan, taj dan ću joj priči sigurno, i Evo nje Evo nje koja se gubi u gužvi putnika i nestaje. Ideja je jednostavna – to je ona koja bi me spasila. Izgubio si onu koja bi te spasila. Sjedam na misao – sve su bila te koje bi te spasile, prestani više. Jedan, ali samo jedan pogled u blog bio bi dovoljan da vidiš da se vrtiš u nekakvom krugu jebote, krugu spasoja koje te kao wonderwoman drže u naručju dok im cuclaš sise u infantilnoj gesti i lete, letitie zajedno tako u nebo gdje te puštaju i ti padaš i nađeš se ovdje pisajući postove u kojima primjetiš da više ne pišeš o ničemu drugom nego o tim spasojama, a rekao si, e baš si rekao, da više nećeš. I tako, koracima antiherojskog superjunaka, mjenjaš temu i shvatiš da ne želiš pisati o ničem drugom. Moja je sredina ono što nedostaje. Ono što nedostaje je moja sredina. Moja prijateljica kaže da nemam kičmu. Možda je moja sredina moja kičma koja mi nedostaje. Ma što ona zna. Ona je isto usamljena. Između mene i nje vrije neka megaseksualna energija koja se nikad neće pretvoriti u seks. Ona je najpametnija djevojka koja bi me ikad ljubila a ja je ne bi, i eto pizdo opet pišeš o tome. Prestani. Što, jebote? Što ima tako zamamno o tvojoj usamljenosti? I zašto naganjaš djevojke u kapicama i dredovima, točnije dokle ćeš? Kurac, nema veze, opet pišem, to je bitno. Hvala.  |
| < | studeni, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
