|
Ovako stoje stvari. Danas (ili jućer, ovisno o kad sam objavio početak ove lijepe kronike na net) sam ušao u prostoriju koja je do sada bila u podstanarstvu, i otkrivši da će uskoro biti prazan skoćio sam na ideju prije nego što sam izgubio volje za nju. Ideja? Uči unutra i pisat. Što pisat? Sve. Sve što na um stigne. Odsutan od svih ovisnosti koje su mi preuzele večinu vremena moga života, poput interneta i igrica, foruma, filmova i svakojakih gluposti (koje su tada bile smatrane sasvim kvalitetnom potrošnjom vremena, što i jesu ako nemate što drugo za radit, a ja imam), ostaje mi samo pisana i napisana riječ. Knjiga. Laptop. Word. Bavaria. Popustio sam, međutim, jednoj od potreba, da ne kažem opsesija, stoga sam osigurao da većinu noći neću provesti sam. Večeras, stoga, mi dolazi kompanjonka koja je jedna od rijetkih za koju znam da je nisam pozvao poradi nekakvih podmuklih razloga nego samo radi razgovora, društvenosti, možda odigramo koju partiju pantomime. Imam, doduše, dojam da je ona jedina koja je bez suviše razmišljanja pristala doći. Imam i drugu kompanjonku without benifits koja će svejedno stat i razmislit zašto je zovem k sebi. Ona je sad u Sarajevu gdje jede ćevape i planira, siguran sam, kako će doći na film festival. Sve ostale ću zaista pozvat radi podmuklih razloga stoga ih ne krivim ako odluče ne doći. Ja sam zapravo jedan stvarno pristojan dečko. Treća kompanjonka koja je sada u Teksasu mi je rekla da sam ja dobar. «Ful dobar», su riječi koje je koristila. Naravno da je sad u Teksasu. U međuvremenu, ovo je lista literature koju sam poveo sa sobom: Polupročitana «insomnia» od Stephena Kinga, «filmske priče» od Phillipa K. Dicka, «Cinematography» o tehnologiji filma i kako je stigla do CGI i HDa, ogroman film guide i enciklopedija, i «Fever pitch» od hormbya. Od filmova imam taksista, ekranizirana verzija «it»a, Dark City i Crank, sve od čega sam pogledao osim drugog cd-a «it»a, stoga imam pretpostavku da ću skočit u videoteku tu i tamo, što bi bilo nedozvoljivo da ova kreativna seansa nema jasniji cilj: napisati do kraja scenarije koje sam na pol puta napisao do polovice. Filmovi su dozvoljeni. Ušao sam sa svim ovim stvarima i 4packom pive u stan prije svega sat vremena, raspakirao se, priključio laptop i upalio word, u kojem je prva riječ koju sam napisao bila «kurac.» Ako mi ne vjerujete, evo što je izašlo iz mene pri spomenutom trenutku, spisak koji je ostao tabban u taskbaru: «Kurac. Što reći nego «kurac» na svakidašnju patnju malograđanskog pijuna koji svakim danom smatra da je sve više i više «in». «kul». «moderan». Diskusije oko modernosti ga navode u nova otkrića pomoću kojih saznaje da postoji i drugi svijet, i treći svijet i Francuzi koji ih separiraju u skupine.» Šarmantno. Ne odustajem od ideje da je ovo bila dobra ideja. Pa makar napisao sto kuraca i sto puta odustao i pet puta počeo pakirati se i otići natrag doma, gdje bi zapravo samo trebao otići po hranu i obleku. Večinu svojega dana provodim ovdje, čekajući da spomenute djevojke dođu, ili da mi drugovi dođu, ili bilokaj, da se otiđem otuširat ili da bude potres i da se čitava zgrada sruši i da postanem heroj koji će spasiti dijete koje je zapelo u prizemlju od vatre koja je bila uzrokovana puknućem plinskih odvoda koji će eksplodirati pet sekundu kasnije nego što ja istrčim van sa djetetom u rukama vičući «svi na pod, get down!». Ima i treći poriv. Pisanje pjesama. I sjede mi ideja da si dofuram gitaru koju sve manje učim svirati. Možda bude od koristi. Što god izađe iz svega ovoga ne može biti loše. Ako ne ništa napisat ću dobru kroniku na blogu kojeg čitaju više-manje svi koje znam, uključujući moju majku koja će ovim putem shvatiti da je možda dala svoj laptop u krive ruke. Hvala mama na laptopu. Neću bit ovdje 24/7. Imam probe i pjevanje i vježbanje ali ideja je da sam ovdje. Više-manje cijeli dan. I tu ću i biti, pod ovim vrućim krovom koji čeka kišu poput mog basista i njegove djevojke koji ponekad samo o tome pričaju. Lažem, pričaju o svemu i svačemu ali sjećam se da su par puta spomenuli tu kišu i njenu odsutnost. Bilo je grmljavine i blijesaka ali nije urodilo plodom, ako ta kombinacija riječi ima smisla. I oni provode dane pred laptopom. Ona za faks, on pred igricama koje mu ja kopiram jer je tek sada otkrio crni pikselasti heroin koji ždere proc, rame i novce kada je pc-ju potreban upgrade. Njoj to, kao većini djevojaka, nema smisla. Ne znam što to ima u muškima da toliko vole kompjutere. Ja bi, svejedno, bio jako jako zadovoljan da ja imam takvog dečka (govorim za njegovu djevojku). Čovjek koji ne samo da je pametan već i talentiran i maštovit, imam sreće što sam ga ikada upoznao. Nisam inače toliko impresioniran drugim momcima ali ovaj je vrijedan toga. Ono što je tužno je to što ne znam niti jednu djevojku koja dijeli te njegove kvalitete, i ja sam siguran da ih vi znate na gomile ali ja ne znam ni jednu, ili barem nisam potrošio dovoljno truda da otkrijem taj dio u djevojkama koje znam. Naravno da postoje djevojke koje imaju NEKE od tih kvaliteta ali sve? Još da su šarmantne? I zgodne? I da žele imati posla samom? Gdje su te djevojke? Gdje?! Mislim da je traverzija da jedna od tih djevojaka jednog dana nađe muža i postane obiteljska žena. Te djevojke bi trebale osvajati svjetove a ne srca muškaraca, trebale bi voditi teraformijske misije po marsu, veneri i svim ti ostalim planetama. Trebale bi. Ja ne cijenim muškarce na isti način. Znam da većina njih to radi poradi žena ovako i onako. Koje ne bi pale na takvog muškarca? Upravo sam shvatio da ne volim taj izraz. «pasti» na nekoga. Imam jedan projekt kojemu bi se mogao posvetiti i već sam uveo par promjena u prototipu, što bi reklo da dota razmišljam o tome. Možda ovih dana dođem do prve alpha pa beta verzije pa čak možda tu ideju ostvarim. Vi ćete biti prvi koji će znati za to. Zapravo je ovo jako dobra stvar za koju mi je žao što je nisam napravio ranije. Kao naučio ruski i svirat gitaru. Nekako smatram da su prošlost i budućnost divni alati za sve naše ideje i pothvate. Primjerice – Da sam naučio ruski u prošlosti, danas bi ga znao. Ako mi se nešto ne da radit, premjestim to za budućnost. I mislim si kako bi bilo super kada bi sve te stvari jednostavno odgađao i živio danas dok me sve to čeka sutra i tako svaki dan, i tako dok ne umrem ili bolje, tako dok mi više sile ne daruju dane života sve dok te stvari ne napravim. Prvu stvar koju bi odgodio bila bi smrt. Već vizualiziram grim reapera pred mojim vratima i kako mu govorim «e, ne mogu danas, možemo to premjestit za sutra, ha?». A veli smrt «aha, pa. Ma dobro, okej, i ovako i onako imam previše umirovljenika danas pa mi ovo zapravo paše, kad možeš, oko 14? A ja velim « na znam budem te nazvao, može?» « a okej, može, čujemo se onda!», «bok!», «bok!». Dogode se blokade. Ne emotivne blokade već misaone. I ne kao one «writers block» blokade nego blogade u mislima. Jednostavno stanu i ne daju dalje. Ili daju dalje ali samo u smjeru koji ima paše. Maloprije sam pogledao kroz prozor i primijetio da je dimnjak, onaj duguljasti visoki dimnjak sa crveno bijelo trakastim vrhom, viši od lokalne crkve, ako ne i od katedrale u centru. Sjetim se da u Washingtonu D.C. niti jedna građevina ne smije biti viša od senata i kako mi je kad sam to saznao imalo smisla. I pitam se kako bi neki vanzemaljci ako bi se ikada spustili dolje shvatili taj dimnjak? Ako bi se dogodio independnc dej u zagrebu, zar ne bi shvatili te dimnjake kao najvažnije nam ustanove? Veliki su, šareni, iz njih ide dim, zar ne bi rekli «hej, ono mora da je važno, ajmo im to srušit buahaha»? Siguran sam da je Zagrepčanka veća ali svejedno, hej ono, što je višlje? Što je bliže bogu? Kao samostan gdje jedna od svetih sestra nosi platformske visoke cipele kako bi bila bliže bogu? «nebo» vele oni. Crkva mora da je bila ljuta kada se otkrilo da je iznad oblaka atmosfera i svemir. Već vidim kako prvi dan neću mnogo toga napravit, možda dostignem najduži post na blogu ali što se moji želja i namjera tiče vrhunac biti će možda nešto što nije ni toliko loše; Navika. Prilagodba. Sutra ću se probudit u neko nedefinirano doba i neće mi puno toga biti u glavi osim pisati i čitati i to stvarno neće biti tako loše. Dobro se osjećam ovdje. Sve u svemu sutra negdje oko ponoći stižem doma gdje ću pojesti nešto konkretno i postati ovaj post. U ponedjeljak se vraćam ovdje i onda zaista počinje tjedan. Heh, kako li ga lažno planiram u nadi da ću zaboraviti na lijenost. Dan dva. Kako je počeo dan tako je i nastavio. Sporo. Nije ni čudo budući da je to bila i namjera. Vani napokon pada kiša, i makar sam se prije pribojavao pljuskova i grmljavine sada me opušta i nađem se u priželjkivanju da lupi jedan od onih Zagrebačkih pljusaka koji pukne svako proljeće i svako ljeto. Jedan od onih koji pročiste zrak i približe Medvednicu bliže nego što se zapravo čini, ili barem nego što inače izgleda. Tu i tamo se pojave točkice na narančasto-smeđim pločicama na balkonu koje nestanu nakon nekog vremena te tim činom zavaravaju i napaljuju moju želju da počne pljusak. Raznorazni oblaci su prošli u zadnji par sati; od niskih i sivih do visokih, skoro bezrubnih bijelih plahta koje se previjaju preko Zagrebačkog krajolika i njegovih susjeda. Prije svega par sekunda je kiša, prava kiša, napokon počela. Dalekog od munjevitog pljuska ali kiša svejedno. Možda će se dok ću ovo pisati stvari, kako bi sigurno neki opisali, pogoršati. Jedan kos, koji stoji na susjednoj anteni koja sada prenosi sudnice ako me pamćenje dobro služi, nije jedan od tih koji bi kišu opisao lošom stvari. Uživa u svakoj kapljici koja na njega padne i pjevuši samozadovoljno neku pjesmu koju neću u ovome životu razumjeti ali spekuliram da je nešto kao «All right now», sa zaraznim old school rifom na gitari i refrenom koji zna proljepšat dane kada je potrebno. Sad, kada se polako miris kiše ušuljao u stan, on leti dalje i premješta se, no i dalje čujem kako pjeva, on ili neki njegov komprador. I tako kiša koja nije pokazala ni vrhove svojih zuba, postaje samo kapuckanje, možda i ne dovoljno jako da bi netko tko upravo sada izlazi van pomisli kako će mu trebati kišobran. Bijela plahta nad gradom je i dalje nepomična, i sumnjam da će pokupiti svoje prnje i otići još danas. Okružen sam sa knjigama. One mi pruže potporu kada riječi stanu dolaziti. Na žalost, pisanje dijaloga mi ide jednako kao i pisanje postova na blogu, samo što postovi na blogu imaju luksuz slobode i bezsmjernog, bezokvirnog stila kojeg mogu iskorištavati koliko me god volja, pogotovo ovako daleko u postu koji dio rijetko tko bude zaista pročitao. Čudno, možda je ovaj post trezor za najstrože čuvane tajne, jer tko bi ih našao ovdje? U sredini trabunjanja jednog po svemu sudeći vrlo kreativnog fazona u kojemu bi se riječi poput «bezsmjernog» i «bezrubnih» našle kao doma. Ponekad, dakle, krenem pa stanem pa stojim pa opet krenem, i ovaj post mi daje utjehu jer ovim putem zapravo nikad ne stanem, samo izlijem sve iz sebe što ne pripada u mojim pričama ovdje, te sam i dalje «kreativan» a ne lijen i «izbjegavanje pisanja» postaje «čekanje pravih riječi». Mobitel je druga stvar. Uvijek prisutan i uvijek spreman da mi se polegne u ruke i pozove me k tipkanju poruka apsolutno bilo kome, pa čak i nazvati one koji imaju 098 brojeve. Toliko me šokira ta potreba za komunikacijom, pogotovo kada zovem na kavu ljude koje nisam vidio tri godine, da se pitam što bi bilo da sam zaista izoliran? Bez ovih malih pauza kao večeras, kada izlazim na probu pa doma, gdje ću provjerit mail i igrat se neko vrijeme, te se borit sa sobom kada bude zaista kasno te ujutro, kada ću se morati dignuti i otići na tečaj pjevanja, da se dignem od tih igara i internetskih čari. Knjige koje čitam spominju Internet kao nekakvu sveprisutnu pojavu koja mi svakim spominjanjem fali. Jedna od stvari koja me ponekad zaintrigira je proksimitet ovog stana sa mojom osnovnom školom, i pogled na nju u koju nisam nogom stupio od dana kada sam završio osmi razred. Sjetim se tu i tamo svih stvari koje sam tamo preko puta doživio i povežem ih sa dubokom impresijom koju je nad mene ostavio Stephen Kingov «it» kao priču o djetinjstvu i odrastanju. Natjera me da se sjetim svih tih stvari, da se sjetim djetinjstva, u čiju kategoriju rijetko koji trenutak od čijeg srama si dignem ruke na lice. Postoje takvi trenutci. Najveći od tih, i možda i najsramotniji, je jedan za koji me je sram pisati, ali radi se o danima u kojima sam radio stvari koje sam tada smatrao hrabrima, koje i danas smatram hrabrima ali i u ediciji glupima, bez kojih ne bi bio ista osoba koja jesam danas, što je možda i loša stvar. Osnovna škola je jedan od tih perioda koja me je isklesala u ovo što jesam, i mislim da je zaslužna za većinu loših kvaliteta koje se skupljaju u mojem rezumeju. Istovremeno smatram da je zaslužna i za neke dobre, ako ne i najveće kvalitete, najsnažnije zasigurno, jer su izdržale prolazak kroz taj period bez da su se pretvorile u jedne od onih stvari u koje se kvalitete pretvaraju u pod pritiskom društva, potrebe i straha. Držim fige svakom djetetu u školama danas, i nadam se da će izaći jednako dobri kakvi su u nju i ušli. Da, ja zaista smatram da je osnovna škola najteži period za personu. Sve ostalo na stranu, morat ću počet ozbiljnije radit. Insomnia je divna knjiga ali krade vrijeme. Uz ovu realizaciju objavljujem odluku da čuvam kronike do zadnjeg dana, u kojem ću ga objaviti kao smotru smatranja biblijske proporcije time osiguravajući da je zaista nitko neće pročitati. Heh, veselim se samoj pomisli. Dan Tri Varao sam dana. Nisam ovdje od jutra i neću biti navečer. Obaveze, mnoge od kojih su mi uzrokovale nezadovoljstvo u danima prije ove nepotpune izolacije, mi danas pružaju savršeni izgovor za izlazak. Za mojih petnaest minuta društvenog života. Za posjete, ako bi smatrao ovo zatvorom, kakvim ga ne smatram. Opet mi dolazi kompanjonka danas. Gledat ćemo little miss sunshine i jest tijesto sa tunom. Što bi sveukupno reklo da danas neću puno toga raditi. Ova pauza za pisanje kronika danas nije pauza nego sveukupni odnos prema mome zadatku, jer ništa drugo neću napraviti. Čak spekuliram da odem spavati u svoju sobu, onu tamo, gdje mi je net i to, pa ujutro natrag ovdje, ali to bi bilo pretjerano bježanje i ljenčarenje. Stoga noćas provodim noć sam. Što nije dobro, nikad nisam volio biti sam po noći. Mislim da ću uspaničeno zvati bilo koga k sebi danas, pa čak i one muškog spola, tek toliko da ako imam napadaj panike da imam sa nekim razgovarat o tome. To nije neuobičajeno. Napadi panike, to mislim. Ono što je čudno kod njih i te vrste paničarenja je to što nema ni jednog očitog razloga za paniku u trenutku kada se stvori, nego od tog trenutka nadalje sve čega se sjetim postaje vrlo dobar razlog; lijenost, društvo, rad, bilo što, sve postaje nedovoljno dobro i javi se onaj instinkt «što će biti za 10 godina». I onda te lupi da bi plakao i shvatiš da nema razloga za to pa makar i stvarno bilo tako loše, jer svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem, pa čak i ako tada zvučao kao Ruski predsjednik za kojeg točno se ne mogu odlučiti koji je. Svježije je danas. Ima zraka. Nije onako vruće kako je bilo prekjučer kada sam stigao. Ili je to bilo dan prije? Nema veze. Oblaci izgledaju kao velike metalne figure za šah, sve polako iz pozicije na pozicije, ciklona protiv anticiklone, bijeli protiv sivih, a svaki dan je nova partija. Ideja za pjesmu mi se vrti po glavi. Jučer smo probu imali i počeli smo se polako ali sigurno vrtjeti u krug, čekajući dan kada ćemo sve to snimiti, ili Godota, pa što prije stigne. Pjesme apsolutno svih vrsta, o svim temama, o danima i gradovima i višim silama koje nitko ne sluša ponekad. I sada ova nova, ova Božićna koju želimo napraviti od dana kada sam prvi put smislio refren. Ne želim pisati o tome dok pjesma nije realizirana. Želim u šumu. Neku lijepu i veliku, neku sa puno planinarskih točkica na drveću i puno drvenih kučica u koje možemo sjesti i odmoriti, u mojem slučaju izvaditi laptop i pisati. Ili u pustinju, gdje će zlatno tlo ispod mene mijenjati položaj i oduzeti zvuk koji bi me distraktirao, na vrhu neke dine koja gleda na zapad, kao da idemo na zapad. Al neće, neće bogme moć jer mali medvjedi će doć. Stravična pjesma ako se mene pita. Mala djeca ne razumiju zašto ih taj crtić toliko muči u snovima ali ja znam – samo poslušajte špicu. Ulije vam strah da će vas napasti mali medvjedi dok spavate jer ste, ne znam, lagali mami. Tsk. Ne znam ako ste primijetili ali nakon što kiša padne par puta zgrade poprime boje po sebi po kojima bi zaključili da je kiša pala čas maloprije. Bijeli prostori ispod svakog prozora i strije tamnijih boja koje rastu od vrha do dna, tamo negdje gdje je curila. Fleke kao lokve na krovovima i roletama, i ponekad je na prvi pogled stvarno lako povjerovati da je zgrada mokra. Je li zaista moguće da se zgrade po čitavom gradu žele zakamuflirati? Možda su se kiše i zgrade jednog dana grdo posvađale i započele milenijski rat međusobno, u kojima su se kiše zaklele da će svaki put kada se spuste bombardirati svaku umjetnu obstikaliju koju vide, a zgrade u protunapadu da će čuvati ljude, koji su ih stvorili, od iste? Zatim su se zakamuflirale tako da kiša svaki put kada padne nema blage veze na što da usmjeri svoje snage? I stoje u zraku, već ih vizualiziram, stoje i razmišljaju, milijune i milijune stotina kapljica. Stoje i razgovaraju. «čuj kaj mi radimo ovdje?» jedna bi pitala.Druga bi pitala koju umjetnu obstikaliju da iskoristi za objekt svoje smrti, tj. kamikaze. Druge bi samo vikale «support!» i «run away» u pajtonovskom stilu. I onda bi pale. Na aute i sve veste i ljude i stanice i male pohabane starice koje nijednog vraga nisu skrivile da se tamo nađu tom kataklizmišnom trenutku. Zgrade se, međutim, stadu smijati. « e jesmo ih zajebali», pomislile bi. Dan… što, pet? Četiri? Kada se krene, zaključio sam, najbolje je imati nula pauza dok to što si krenuo napraviti nije gotovo. To sam zaključio sa pauzama koje ja činim i kako malo toga ide nekim ubrzanim tokom. Svejedno, nije da odustajem tim pauzama, tako da sam se danas našao u drugom stanu makar sam doma sasvim sam. To je više-manje radi toga jer tamo nisam sam. Tamo je televizija, tamo je Internet i tamo je, ako ne ništa, filing da sam doma, što će reći da neću baš puno raditi, ili barem imati osjećaj da bi trebao, u toj atmosferi. Ovdje je radna atmosfera, osjeti se po uzdahu kojeg sam ispustio kada sam ušao u stan, i pisati je nekako prirodnije ovdje. Možda zato što doma nisam pisao ništa adekvatno već dosta vremena, jedino što izlazi od tamo su par postova i pjesme, pjesme koje kada su napisane na notepadu nekako zraće sasvim drugom energijom nego da su napisane na papir. Sam sam danas u čitavom gradu. Već polako izmišljam koga bi mogao pozvati ovamo ali mo mozak ne da. Veli da moram radit malo više. Tsk. Svejedno, mobitel mi je već pri ruci i već nekako znam koga ću nazvat. Za par dana je šesti mjesec. Prvoga u tom mjesecu zovem čovjeka kod kojeg ću snimati demo i pitat ga ima li termin za mene. Ako nema, prestajemo ga čekati i snimamo drugdje. Veselim se obama idejama i to je zapravo jedini razlog zašto čekam šesti mjesec. Svi ostali razlozi ne postoje. Prvenstveno, desetog u tom mjesecu moram izići iz ovog stana. Dolazi nova podstanarka koju će lupati neizmjerna energija inspiracije i kreativnosti kada doseli a ni neće znati zašto. Drugi razlog je taj što tom mjesecu prethodi sedmi, a sedmi mjesec ima stvari u sebi koje me straše. Postao sam sretan. Svega par sekundi ranije kada sam vidio da jedna od mojih priča polako prima oblik. Dan šest. Ili koji got. Kako to obično biva, stvari ne završavaju onako kako ih danima prije zamišljamo, i tako je ovo dan, u velkom odskoku od prijašnjih, završni. Napuštam san sa par priča više i sa par strahova manje. Ali strahova uvijek ima. Ali tko ih jebe, ima i boljih stvari. Seks. Ljubav. Zagrljaji. Piva. Priće. Eh, da. Gdje sam ono bio? |
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
