«Ah! Došli ste!» Uzdahnuo je kontroler. Nosio je bijelu kutu ravnu do poda, bijelu, bez ikakve mrlje. U vanjskom đepu kute visjela je njegova identifikacija, njegova slika veselo se smješila iznad njegovog imena. Kratko ošišani dečko, novi oćito, još uvijek intuziastičan za svoj posao. Radosno je primio G. Rentovu ruku i, valjda protokolno, izvadio malu crnu lampicu is svoga đepa i uperio je ravno u njegovo oko.«Kako ste se proveli?» Pitao je, distraktiran, gledajući raširene zjenice gospodina Rentona. «Interesantno! Iznenađen sam, zbilja!» Rekao je još uvijek distanciran gospodin Renton, pomalo zbunjen formalnošću lampe u njegovom oku. «Iznenađeni? Zašto?» «Nisam znao da će tako dugo trajati.» Kontroler je ugasio lampu i spremio je natrag u lijevi đep, «Kod nas dobivate punu cijenu, ni manje ni više!» Rekao je nasmješeno. «Bilo je... lijepo.» Rekao je gospodin Renton, sa iskrenim smješkom na njegovom licu. Nije bilo trunka sumnje u njegove rijeći. Barem ne koliko je kontroler vidio. «Drago mi je, gospodine, jako mi je drago!» Rekao mu je, i oper protokolno, podignuo svoju ruku u zrak. «Koliko prstiju vidite?» «Dva.» Odgovorio je Renton, pomalo stisnutim oćima nenaviknutim na svijetlost, pogotovo ne nakon agresivne svijetlosti baterije. «Kako se zovete?» Nastavio je kontroler. «Minaan, Sellio Minaan.» «Ne gospodine! To je bilo u životu, ne više. Zovete se Renton, Marque Renton, sječate se?» «Oh da, naravno. Prošlo je tako puno vremena.» Isprićavao se gospodin Renton. «Ma gospodine,» Nasmješio se kontroler, «Prirodno je da ste malo disorijentirani, sve će se vratiti na svoje mjesto. Ništa ne brinite!» Kontroler je stavio svoju ruku oko gospodina Rentona, i polako krenuo dolje niz hodnik. «Hodajte samnom.» Rekao mu je. «I? Pričajte mi, kakvo vam je bilo?» Gospodin Renton je, ravnim pogledom na pod, krenuo uz hod. «Imao sam divno djetinjstvo. Roditelji su me razumjeli, društvo me volilo. U razredu sam imao dobre ocjene, vrlo dobre. Imao sam djevojku. Ninua. Jao Ninua...» «Samo nastavite?» «Oženili smo se, imali dvoje divne djece.» Moment tišine preuzeo je hodnik pored zvuka hoda dvaju muškaraca. U tom trenu, zvučala je istina. Vrata su se otvarala pred njihovim glavama. Muzika, lagana kao dim, proplesala je oko njih. Ipak, gospodin Renton ništa od toga nije primjetio. «Lupio me auto.» «A šteta gospodine. Nažalost, podpisali ste na pola života.» «Pitam se što bi bilo da nije...» «Uvijek se možete vratiti!» «Mislim da i budem! Ninua...» «Gospodine, došli smo u svaćionu, presvucite se i pratite hodnik do glavne prijavne sobe gdje ćete dobiti daljne upute.» Rekao mu je kontroler uzdignutom rukom prema svlaćioni. Unutra, na naranđastoj sofi, čekao je ugodan pamučni ogrtač i na drvenoj klupici pored nje, šalica tople čokolade. Gospodin Renton napravio je dva spora koraka, zatim se okrenuo prema kontroleru sa žalosnim nostalgićnim licem, otvorenih ustiju. Tražio je rijeći. Oći su mu se zamutile. Ruke su mu se lagano tresle. Gledao je iza, od tamo gdje je izašao. Zatim se vratio na kontrolera i tiho rekao «Hvala vam.» Vrata su se zatvorila između njihovih glava. Par minuta kasnije, vrata su se otvorila ponovno, i ispred njih stajao drugi muškarac. Kontroler ga je nasmješeno pogledao. «Dobar dan gospodine! Spremni za život?» Vani, u bijelom i praznom gradu, gospodin Renton isplakao je zadnju suzu. Od kud mu novci ja još? I dok je odlazio u svojem plavom autu, čuo je rijeći koje su ga tu dovele. «Život. Svijet ljepši od našeg.» Trava će uvijek biti zelenija na drugoj strani. |
| < | svibanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
