|
Ponekad se pitam koliko jos mogu ovako. Dan za danom se trosim na sve moguce nacine i osjecam kako gubim sve vise i vise snage. I pitam se, koliko jos snage mogu trositi dok ne dodem do svoje granice. Granice koja ce me sooner or later zaustaviti, i onda sto? Onda cu morati natrag? Svi imamo granice, ama bas svi. Neki puknu kada do svojih granica stignu. Neki polude, neki si zatrpaju dane jos vise tako da trgaju nove, sada zaboravljene granice. Dakle koje sve granice imamo? Granice snage, granice izdrzljivosti, granice tuge, granice zalosti, granice straha i... granice zivota. I dakle, tako dok zivimo probijajuci granice dodemo do one glavne koja sve zaustavi i neda dalje. Naš citav zivot se sastoji od granica. Kada tako pogledam, zivot je ni vise ni manje nego jedna velika granica! A ako je naš zivot granica, zar nismo granice i mi sami? I ne samo svoje granice, vec granice svima oko sebe! Zbilja, svi cine granicu drugima! Pa zbilja, uzmimo najbanalniji primjer; Pozdravite nekoga na ulici, zaustavite se i popricate. Tih par minuta stajanja na jednom mjestu su mu oduzele par minuta srece kada bi, recimo da nije stao i razgovarao na cesti, nastavio hodati i naisao na 100 kuna na podu! Tih istih 100 kn bi otpuhao vijetar i da se igdje zadrzavao nebi ih nikada nasao! I na sto se mi to trosimo? Trosimo se na problemima, poslovima i zaduzenjima koje su nam zadali drugi ljudi, pa su dakle ti ljudi ogranicili naš zivot! I nisu samo ljudi ti koji zaustavljaju! Pa obicnim kasnjenjem na bus nam se citav dan promijeni! Vrijeme je najveci faktor u tome, jer ultimatno je vrijeme to koje vodi do nase posljednje granice, tj granice zivota, tj smrti. I ako je zivot granica, sto nakon nje? Ili ta granica zbilja zaustavi za sva vremena?! Vrijeme je to sto granici. Sve sto ikad radimo oduzima vrijeme. Ali vrijeme je samo psiholoski pojam (jer sve fizicko ne prepoznaje vrijeme vec samo zivi dok moze), i to je nesto sto smo MI ljudi izmislili (barem taj pojam vremena kojeg mi znamo). Dali to znaci da bez vremena nebi bilo granica? Ali ako sve fizicko cini vrijeme, jer ako nista ne postoji, ne postoji ni vrijeme, onda MI cinimo vrijeme tj mi cinimo granice! To dakle znaci da ako mi nastavimo zivjeti na sav glas, vrijeme bi zivjelo na sav glas sa nama! Mislim da je cas da se mi prestanemo ogranicavati! Religije, financije, socijalna prava, bonton, pa, za boga miloga, ZAKONI koje smo si mi sami podstavili??? Zasto?! Zar nema dovoljno granica da si zadajemo vise? Ovdje nema zakljucka... Za mene postoji samo pouka, i samo jos jedan razlog da zivim na sav glas dok mogu, jer ce doci moja granica kad tad, i moje vrijeme ce umrijeti. Jer cak i vrijeme ima granice... Mental Bio: Song: The Rolling Stones - Time is on my side Inspiracija: Mamurluk |
| svibanj, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
