IRfest
Već sam bila na nekoliko sprovoda mladih ljudi. Neki od njih su bili bliski prijatelji, a neki samo poznanici, ali niti na jednom tom sprovodu se nisam osjećala tako loše kao na tom Irfestu organiziranom u čast Luke Ritza. Stajala sam u toj sportskoj dvorani, na stageu jedan band svira svoju verziju 'Umbrelle', a ja zurim u Lukine slike koje su se vrtjele na projektoru. Odjednom su mi se oči napunile suzama. Pokušavala sam zadržati dah da se ne rasplačem usred rock koncerta. Osjećala sam samo tugu, bijes i bespomoć. Odvratna kombinacija. Najčudnije od svega-dečka nisam ni poznavala. Prije njegove smrti samo sam jednom čula za njega, a onda mi je jedan dan prijateljica bacile novine pod nos dok smo bezbrižno 'visile' na kavi.. Na naslovnici-Lukina slika. Gledam tu sliku i znam da je bio jedan od 'onih' ljudi. Jedan od onih ljudi čija dobrota zrači čak i iz obične fotografije. Najtužnija stvar je što fotografije 'tih' ljudi najčešće viđamo na osmrtnicama ili u novinama, a ispod njih se nalaze riječi poput: ubijen, poginuo, umro…. Sve mi se više čini da čovjek svojom dobrotom kupuje ulaznicu za groblje…
Naravno da sam tužna. Dobrota nestaje svakim danom sve više.
Naravno da se osjećam bespomoćno-sve je veća mogućnost da se vaši i moji bližnji jednog dana neće uspjeti vratiti kući.
Naposljetku, naravno da sam bijesna. Lukin ubojica se uspješno skriva već mjesecima, a ja mu mogu poželjeti samo što dulji život. Zašto? Zato da bi ga svaki dan tog života izjedala grižnja savjest i strah od naplate za svoj grijeh.
Nama ostaje da se trudimo biti što više kao Luka.. Ostaje nam samo da gledamo slike koje govore:' BIO je dobar dečko, osjećajna, mirna, iskrena i čista djetinja duša'.
Kao što je netko rekao na jednom od spomenutih sprovoda: Stisak prijateljske ruke pretvorio se u vosak….
