četvrtak, 29.11.2012. u 22:30
Kako obrazovanje može biti zabavno
“Education is the most powerful weapon which you can use to change the world.”
Nelson Mandela
Odlazak na seminare, konferencije, radionice je aktivnost koju pohađam od 2004. godine. To je svijet koji ne pripada ovom svijetu. Nema nikakve veze sa našom svakodnevicom, dnevnom realnošću. Na edukacijama smo svi spasitelji svijeta, svi smo najbolji prijatelji, svi svakog razumijemo i bezgranično se podržavamo i smijemo. Barem ja. Na konferencije su se našle zemlje VIjeća Europe čiji su se predstavnici okupili da razmijene svoje iskustva o obrazovanju za ljudskim pravima i demokratsko građanstvo. Gotovo uvijek, prve osobe s kojima se sprijateljiš dolaze iz Makedonije, Bosne i/ili Srbije. Odmah nakon toga ide Kosova i/ili Portugal. Tako (mi) je bilo i sada. Bit ću pozitivno stereotipna i reći da još nisam upoznala Makedonca ili Makedonku koji/a me nije osvojio/la na prvu.
Prvi dan susreta organizacija mladih i za mlade započela sam u komunikaciji s Bosancem koji je odmah ispričao životnu priču i objasnio mi je kako imam još samo par godina da rodim - nakon toga ću potrošiti puno novaca i vremena da dobijem dijete. :) Nakon što je od mene prepisao očekivanja od konferencije, rekao kako se baš veseli radu iako ne zna zašto su ga pozvali na konferenciju. Pričao mi je o obitelji, kako je sa ženom i kćerkom zamrzio šoping ("Nikad ga nisam volio, ali s njima sam ga baš zamrzio."), kako je odgodio vjenčanje zbog svjetskog prvenstva 1998. u nogometu (say what?!); kako je prestao pušiti zbog upale pluća (svi su mislili da je svinjska gripa pa se i on uplašio) pa sada pije pola litre kave dnevno i poludit će bez turske kave (na što mu je djevojka iz Srbije rekla da je ona donijela rešo i džezvu pa da može skuvati jednu tursku). Kaže da je bio na mom otoku i da ne vjeruje da sam ja "otamo" jer tamo svi psuju i u psovkama uspijevaju ubaciti u seksualni odnos i Boga i Djevicu i Isusa i sve svece i svetice.
Popodnevni seminar koji je počeo točno u 14:00 (ni sekundu kasnije, što je rezultiralo s kašnjenjem 30% ljudi) je bio poprilično monoton iako se radilo o jednom sjajnom čovjeku: Januszu Korczaku. Sjajan lik! Na toj monotoniji od seminara, shvatila sam da bi bilo dobro nositi laptop sa sobom pa možda i nešto korisno napraviti za vrijeme nerazumljivih prezentacija.
Za vrijeme večere, pobliže sam se upoznala s jednim Nizozemcem i otad se nismo odvajali. Predaje kazalište u osnovnoj školi! Da, kazalište!! How cool is that! Djeca mogu izabrati kazalište kao predmet!! Kaže da mu se još nije dogodilo da netko dijete nije htjelo sudjelovati. Svi su oduševljeni s tim predmetom. Cijela večer u Centru i u gradu je bila ispunjena smijehom, zezancijom i čistom uživancijem. Tko nije probao međunarodne aktivnosti/edukacije, ne zna što propušta. Zato trk do najbliže lokalne organizacije ili Agencije za mobilnost! :) Vidite kako dosadno pišem kada se nešto lijepo događa... puno mi bolje leži grintanje. :D
Anyway, moj divan tim ljudi bio je sastavljen od Srbijanke koja je diplomirala keramiku (ili tako nešto) iako dobro barata i temom konferencije, male Portugalke, slatke ko bombon, prekrasne Ruskinje koja smješkom može osvojiti svijet, spomenutog Nizozemca koji mi je totalni soulmate, Bosanca koji svako malo provali nešto da umrem od smijeha, Makedonca koji je urnebesno zabavan, Britanca čiji me način govora i poštapalice podsjećaju na Ricky Gervaisa (što sam mu i rekla, naravno), Rumunja koji mudro šuti i samo mirno promatra a onda provali da su mu najdraži filmovi romantične komedije i još nekoliko divnih, prekrasnih ljudi koji mi čine ovu edukaciju krajnje zabavnom i veselom.
A ima jedan Rus koji je zbog političkih razloga pobjegao iz svoje zemlje i sada putuje po raznim zemljama tražeći svoj kutak svijeta. Da ne idem sada u njegove detalje, reći ću samo da ne mogu zamisliti tako strašno klimu u kojoj zbog kritiziranja obrazovanja u zemlji si primoran otići iz zemlje jer će te se progoniti.
Lik je oduševljen kako sam ja uvijek tako nasmijao i flertovao je sa mnom like there is no tomorrow (uzaludno doduše), a tek gore spomenuti Nizozemac - vrlo otvorenonazivajuće me, između ostalog, the sweetest little girl. Malo mu je bio šok što sam udana a još veći šok što sam toliko stara. :D Očito izgledam i neudano i mlado. Nije loše.
I dok vam ja prepričavam jučerašnji dan, ekipa se zabavlja bez mene.. odlučila sam se malo odmoriti, malo pisati i malo raditi... iako mislim da će se na kraju sve svesti na... spavanje.
U sljedećem postu saznajte u koga sam se ja zaljubila i zašto nisam uspjela pratiti radionice; što u Bosni rade s tramvajima i zašto Makedonac odlazi nakon jutarnjeg dijela konferencije...
A sad laku noć Strasbourg...
Via Strasbourg, part II
“Bizarre travel plans are dancing lessons from God.” – Kurt Vonnegut
Željeznički kolodvor me na trenutak podsjetio na film Harry Potter... Očekivala sam da ću nakon što ga prođem (iznutra je, btw, prekrasan) uletiti u Hogwarts. Jedino gdje sam ja uletila bilo je u gužvu iz kojeg sam se jedva izvukla. Za razliku od ovog željezničkog kolodvora , u zagrebačkom (koji je također very nice, pogotovo unutrašnjost), jedina na što možeš naletjeti je propuh.
Većina mojih kratkih i poludugim putovanja bila su vezana uz buseve. Kod buseva nema ništa romantično. U najboljem slučaju sjediš sam i možeš staviti torbu na sjedalo do sebe i to je to. Buljiti na lijevo ili desno, ovisno gdje sjediš ili, kao ja, buljiti u laptop i gledati filmovi. Vlakovi su romantični. Romantičan je odlazak, dolazak i sama vožnja. OK, možda neću doživjeti scenu iz Turista ali je svejedno poseban doživljavaj.
Kako sam već rekla, za svaku stvar sam pitala 2x. Najprije da saznam informaciju a onda, 10 sekundi kasnije, da provjerim jesam li na dobrom putu. Tako je bilo i s kupovanjem tramvajske karte. Na kraju sam gnjavila nekog malog da mi kupi. Ja sam platila, da ne bi bilo zabune. :)
Moram reći da svi/e koje sam zaustavila (a zaustavila sam mnoge) su bili jako ljubazni i pomagali koliko god su znali engleski. Ako i nisu, potrudili su rukama i nogama da mi pomognu.
Čim sam vidjela tramvaj C koji me vodio dio puta, uletila sam u njega ko muha bez glave. Onda sam brže bolje, sa svim stvarima, izletila vani jer sam zaboravila poništiti kartu. Onda sam opet ušla unutra, ponosna jer i u stranoj zemlji, a ne samo u svojoj, plaćam kartu (mora da mi kolegice na poslu okreću očima - nisu nimale ponosne na moje sufinanciranje ZET-a). A onda sam shvatila da uopće ne znam je li idem u pravom smjeru... pa opet izlazi i pitaj. I opet ulaz nazad jer je bio pravi smjer.
Malo vožnjice kroz prekrasan Strasbourg... adventsko vrijeme, hrpe štandova, divota... jedan dio ulice me je podsjetio na Ilicu... puno dućana, ljudi, osvijetljenih ulica... kiša je pomalo kvarila taj ugođaj, ali nije mogla u potpunosti. Zaista sam se osjećala dobro, sretno i jedva sam čekala posljednje presjedanje. Kamo sreće da se stanica zvala Republique a ona druga na kojoj finalno izlazim Europski parlament - to je bilo jednostavno za zapamtiti. Inače, stanice više zvuči kao da npr: MŽMP (s nekim naglaskom) a inače je naziv dug oko 160 slova.
I eto mene. Stojim ispred Europskog parlamenta s ruksakom i ljubičastom polumokrom torbom, vadim papire gdje mi je mapa koja me treba voditi na posljednjih 200 metara puta. Nemam pojma čitati mapu. Uvijek sam u tome bila loša, a i činjenica da se već smračilo, nije mi ulijevala dodatno povjerenje. Zaustavila sam jednu curu (no shit) i nije baš znala engleski. Dodatno, uputila me je u krivom smjeru. Kako znam? 40 metara nakon nje, vidjela sam tabelu sa znakom europskog centra... znala sam da sam stigla. I hodam ja hodam, a zgradu ne vidim (samo da se znam - hodala sam kojih 30 metara). I eto desno od mene nešto nalik Centru. Spustim se kroz parkiralište a ono neki sportski centar... diži se gore dok te stražari ne potjeraju... i opet ravno ravno ravno i sretnem neku ženu i pitam je za Centar a ona kaže da tu nema nikakav centar za mlade. Sledila mi se krv. Pita me koja je ulica. Ja pokažem. Ona kaže: "Pa to je ova ulica, onda mora da je tu." I uglavnom, da ne duljim, bio je centar na desno, 20 metara od našeg razgovora. :)
Čim sam ušla u Centar, moja nova avantura je počela... to je avantura u kojoj se puno bolje snalazim... avantura upoznavanja novih, sjajnih ljudi, avantura učenja i dijeljenja znanja i energije (koje uvijek imam na lageru).
Koliko Bosanac popije kave dnevno, kako je Englez odlučio od voditelja policije postati voditelj grupe volontera, tko je/su flertovao/li sa mnom i zašto je Rus pobjegao iz svoje zemlje saznajte u sljedećem postu...
utorak, 27.11.2012. u 22:53
Via Strasbourg
“Travel brings power and love back into your life.”
Rumi
Nakon masu vremena, opet sam na putu. Opet službeno. Sjedim u vlaku i vozim se iz Pariza za Strasbourg. Kao i obično, moja najveća zapažanja uvijek se vežu uz putovanje a rjeđe uz odredište. Pa da krenemo...
Imam sreću da živim relativno blizu aerodroma u Zagrebu pa se ne moram baš dizati u 4 ujutro da bih stigla na avion u 8:30. A još kad imaš prijateljicu koja stalno putuje i koja ti kaže "Ma ne moraš dolaziti na internacionalne letove 2 sata ranije... naš aerodrom je mali, to je sve za čas"...
Bez obzira na gore izrečeno, na aerodrom sam došla ful pospana i još jednom poželjela da postoji teleportiranje. Odmah sam otišla na sveto mjesto zvano parfumerija i isprobala Alien Essence absolute o kojem sam puno čitala a sada napokon i osjetila. Legao bi savršeno ovu zimu na moju ruku i vrat. Ko šamar budali, rekli bi neki. Još jedan na want listi za kojeg nemam para.
Uzela sam čokoladu Ritter sport (već pomalo tradicionalno) da se nađe za kasnije. Sjela sam u kafić, uzela menta čaj i (Mlinar) kroasant i izvadila 20 kuna da platim, a konobar: "36 kuna." Što reći... Pila sam mentu od Franka vrijednosti od 10 lipa i masni kroasant kojeg bi osigurao hotel od minus 2 zvjezdice. A ne možeš dugo sjediti za stolom, jer stalno imaš osjećaj (ili sam to samo ja) da treba ustupiti mjesto nekom drugom.
Svi koji me znaju, znaju koliko sam zapravo paranoična kad putujem. Čim moram presjedati, oblije me znoj. Ovajput sam odlučila drugačije. Znala sam da cijeli moj put će biti kroz jutro i popodne i da imam vremena na svakom odredištu da se snađem.
U avionu sam se suočila sa svojim strahom - da uskoro neću moći fasten my seatbelt. Ostalo je još samo neko cm do maximuma. (If only I care). Vožnja je bila ugodna uz nekoliko turbulencija. Nemam problema s turbulencijama ako mi stjurard/esa kaže "normalno je". Tada uopće nemam brige. Dok ona toči nama vodu, sok, coca colu, a ne trči po svoju masku i prsluk, I am OK.
55 minuta presjedanja u Munchenu za Pariz. Jedva stigla. Zadnja sam ušla u autobusić i via Lufthansa. Ovaj avion je bio puno komodniji (seatbelt isti doduše) i u njemu sam upoznala djevojku koja je sjedila do mene. Bila je to jedna 27 godišnja plava Rumunjka koja je išla u Pariz na sajam tekstila za svoju firmu. Pita ona mene gdje ću ja, a ja kažem da idem na konferenciju vezanu uz Povelju o obrazovanju za ljudska prava i demokratsko građanstvo a ona: "I ja sam imala jednom povredu ljudskog prava." Ja se sva uživila, pripremila kokice, i slušam. Ona krene: Kupila sam auto i pokvario se nakon mjesec dana i onda sam se išla žaliti i ostvariti svoja ljudska prava." Je li ona mislila na HR (human resources ili na prava potrošača ili nešto drugo, to nikad nećemo saznati. Ali nastavila je pričati o autu. Kaže kako je najprije crko motor, onda kočnice i onda nešto treće. Iz 4. puta je uspjela dobiti novi auto, ali ne putem nadležnih organa, već putem poznanstva.
Bez ijedne turbulencije sletili smo u Pariz. Moja skoro pa finalna destinacija.
Dok smo čekali prtljagu, pokušala sam saznati kako doći do vlaka koji je navodno blizu aerodroma. Dođem do informacija i informatorka mi kaže da moram naći "shuttle". Jedini shuttle kojeg ja znam je onaj iz Zvjezdanih staza (could it be?). I tako sam putem lifta koji se nalazio iza njenih leđa, došla do platoforme gdje je taman stigao shuttle. Izgleda kao mali tramvaj (htjela sam napisati mali tramvajić, ali imam jednog prijatelja koji bi mi rekao "ako pišeš mali, onda ne treba pisati tramvajić"), gotovo bez sjedala.
Do tada je sve bilo ko po loju, a onda sam se malo izgubila... :)
Shuttle nas je doveo na neki hibrid aerodroma i željezničkog kolodvora.
Nisam imala pojma kad mi je vlak i baš sam bila zadovoljna što nisam baš sve manično isplanirala. To me odmah dovelo u probleme. Krivo sam vidjela raspored odlazaka. Ne pitajte me kako, ali zamijenila sam screen od aviona za vlak pa sam baš bila tužna jer mi je "vlak" za Strasbourg otišao ispred nosa a sljedeći je tek na 3 sata. Kako sam imala vremena, otišla sam kupiti sendvič i vodu i odmah je odletjelo 9 eura... iako je sendvič prva liga, pa ne može biti baš toliko skupo... I tako sva tužna jer ne znam što ću od sebe, shvatim da sam otišla na totalno krivu stranu i da sam u zabludi. :) Zaustavila sam jednog lika koji mi je izgledao kao beskućnik koji je uzeo svoje najbolje odjelo, jer mora otići na razgovor za posao. Nije znao engleski, ali toliko se potrudio da mi objasni da mi je to pomoglo više nego išta. "Moraš proći 3 pokretne trake i onda ćeš doći na pokretne stepenice koje su u crvenom i tamo se nalazi prostor gdje možeš kupiti kartu i otići na perone." rekao je neznanac koristeći tečno francuski i gotovo ništa engleskog. I bješe tako.
84 eura. 84 faking eura za 2 ipo sata vožnje. Povrijedili su moje ljudsko pravo na imanje nečeg u novčaniku.
I moraš presjedati. Neeeee!!!
Kad sam se prestala tresti, skužila sam da na karti nema perona. Onda sam otišla na info pult da provjerim gdje mi je peron. Kaže "Gledaj ekran i doći će peron na kojem moraš biti." OK. Bila sam pored ekrana, ali zašto ne može biti na karti? 15 minuta prije kupljena karta bi mogla sadržavati i taj podačić. Vozila sam se 9 minuta i šibaj vani. I u tih 9 minuta sam uspjela pitati nekog jesam li u pravom vlaku i kada trebam izaći. Skoro kao OKP. Da bi sve prošlo u redu, za svaku stvar moram 2x provjeriti.
Kako u Parizu, tako i u ovom kolodvoru gdje sam presjedala (već sam zaboravila kako se zove), bili su posebni policajci (u gardističkom) i sa automatskim puškama (ili koje je ono već oružje) koji hodaju među putnicima. Totalno čudno.
I evo me gdje jesam... u vlaku za Strasbourg koji na svoje odredište dolazi za sat vremena. Taman da pogledam jednu serijicu i pripremim se za hvatanje tri različita tramvaja...
Part II pročitajte ovdje.