utorak, 04.12.2012. u 14:22
After conference
Upravo sjedim na aerodromu CdG i čekam let za Frankfurt.
Totalni mi je gušt u Francuskoj reći sve ono što bi bilo pretenciozno reći u Hrvatskoj (iako mi dođe na pamet), poput Merci ili au revoir. Tada maksimalno upregnem svoje grlo i izgovorim ono "R" na tako super način da sam sva ponosna na sebe.
Obožavam naučiti neke nove, male stvari. Kao npr, čemu služi jedan procjep na pijatu (tanjuru). Npr. meni je bilo tako logično da tu ide prst. A ispalo je da ide čaša. Seljanka.
Zadnja večer na ovakvim međunarodnim aktivnostima redovito završi s organiziranom pijankom, druženjem, glazbom, plesanjem i pijankom (da, znam da sam već to rekla). Tako je bilo i ovajput. Nakon večere, odigrala sam 7 partija stolnog tenisa s jednim Nizozemcem. Zabavan i humorističan, zgodan, pažljiv, ma savršena udavača. Na partiju smo još jednom (iliti po 101x) shvatili koliko smo slični i kako se dobro razumijemo. Šokirao se koliko poznajem britanski humor, stand up komediju, panel show-ove (ne zna da ja živim na tome. I na junk food-u.) Secirali smo serije, filmove, emisije, čitali jedan drugime najdraže citati i završavali iste. Ležali smo na kauču i smijali se do besvijesti. Onda smo malo plesali, pa mi se zavrtilo u glavi (nemam kondicije) pa me on odveo u svoju sobu (da se napijem vode). Čovjek bi rekao da će tek sada postati zanimljiva priča, kad ono ništa. Nije moj tip (a i da je, naravno da ništa ne bi bilo kad doma imam najboljeg tipa na svitu). Ali da smo se poklopili kao soulmate-ovi jesmo skroz. Rekla sam mu da me podsjeća na jednu prijateljicu (onda se uvrijedio hahahah) koju sam jako puno voljela - da imaju isti humor, sličan pristup mnogim stvarima što me malo ražalostilo jer sam se prisjetila kako više nije onako velik dio mog života kao što je bila. No brzo sam to prebolila kad smo krenuli igrati stolni nogomet - nekih 2 sata. Nakon toga biljar. Nakon toga plesali. I onda u ranim jutarnjim satima na spavanje... ali prije spavanja - slušajte ovo:
Rekao je da sam savršena za njega, osim u jednoj stvari - da sam stara. hahahhahahaha. Točnije, starija od njega i da on ne može biti sa starijom ženom (prvo, ne bih ni bila s tobom sinko, a drugo, nema šanse da te ne bih upecala na tih par noći kad bih htjela; ovako i onako cilu noć čekaš samo da te potvrdno pogledam).
Anyway, tip je zaista super i želim ostati u kontaktu s njim. A vezano uz Čeha iz prošlog posta... ispalo je da Čeh, ovaj Nizozemac i ja imamo jedan isti interes: teatar potlačenih. Što je superb. Eto, materijala za grupnjak, a ne samo manage a trois (za detalje: vidi post 3).
I tako... Zagreb... ponovno rutina...
[Zadnji post trebao je biti o mom povratku nazad, ali s obzirom na vrijeme kad je ovaj post dovršen, više se ničeg ne sjećam.]
nedjelja, 02.12.2012. u 00:12
Čeh u Strasbourgu
Education is a progressive discovery of our own ignorance. Will Durant
U TGV vlaku sam. Čekam da krenemo u smjeru Marne de valle Chassy gdje presjedam za Paris. Ovajput nisam dobila mjesto za četvero za stolom, ali vidi čuda - oni za svako sjedalo imaju stolić. To te ja pitam! Sad mogu, kako bi moj muž rekao, veselo tipkati.
Dok sam u Strasbourgu čekala da se na screen-u pokaže peron na koji moram ići, osjećala sam se ko ovisnik o igranju lota. "Samo da ne izađe veliki broj! Daj mali broj! Maksimalno 5!" Iako je kolodvor super sređen te precizan i human (kolege će znati o čemu pričam), ipak mi nije isto vidjeti peron broj 3 i peron broj 31. Na kraju, sreća je bila na mojoj strani. Peron 2, vagon 18, mjesto 68 i potvrdni odgovor da sam na pravom mjestu od lika s kolodvora koji ne zna engleski.
Malo mi je muka od tog mog straha od putovanja i uletavanja u krive vlakove, avione ili autobuse, ali što mogu kad je tako. Prati me strah još otkako nisam uspjela otvoriti vrata vlaka na putu do Međimurja. Skoro završila u Mađarskoj.
Anway, konferencija je iza mene. Previše informacija mi je napravilo totalnu zbrku u glavi pa se slabo mogu sjetiti nekih zgodnih detalja, ali pokušat ću...
Za početak, moram naglasiti svoje zadovoljstvo s prekrasnim ljudima koje sam upoznala. Iako nas je bilo 200, našla se grupica koja je bila totalno ujedinjena i nadam se da ćemo i dalje ostati u kontaktu. Moja mreža međunarodnih poznanstava se širi i to me čini jako sretnom. Gotovo uvijek, Balkanci završe u zagrljaju pjevajući ex pjesme i žaleći za prošlim vremena (kojih se ne sjećaju jer nitko nema više od 30 godina). Šetajući s Bosancem, prošli smo pored tramvaja i kaže on: "Vidiš, ovo su ti loši tramvaji." S obzirom da su mi skroz solidni, nisam uopće mogla shvatiti u kojem smjeru ide ta kritika. On nastavi: "Vidiš, nemaju nazad ništa za uhvatiti se. Je li se vi u Zagrebu hvatate za kraj tramvaja pa da vas vuče? Mi to u Sarajevu stalno radimo." OKej...
A sada malo o Čehu... the moment you have all been waiting for.
Nakon ne baš konstruktivnih plenarnih sesija, otišli smo u manje grupe raditi na konkretnim članicama iz Povelje o obrazovanju za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Tamo sam ga vidjela. Prekrasan Čeh, mješavina Jake Gyllenhaala (kad je ozbiljan) i Roberta Downey Jr (kad se nasmije), onako, na češki način. U odijelu za koje ne znaš je li bolje na njemu ili na podu hotelske sobe. Krv mi je uzavrela i malo mi se zavrtilo u glavi.Moj angažman u radnoj skupini se sastojao od toga da sam naslonila bradu i obraze na ruke i zaljubljeno gledala u njega. Bio je to trans iz kojeg su me budila moja povremena pitanja: "Ako moje mjesto ima toliko Čeških turista, zašto ovakvi ne dolaze?" "Di on ljetuje? Zašto nisam uzela prospekt svoje turističke zajednice?" "Kad bi došao, bili obukao Isusovke i čarape?" "Kad bi skočio u more, bili začepio nos?" Mučila su me mnogobrojna pitanja, a nijedno nije bilo vezano uz temu zbog koje sam tamo. Buljila sam zaneseno u njega, kao da nema sutra.
Sutradan na konferenciji smo završili u istoj maloj grupi (mora da se odlučio biti u toj grupi jer je znao da sam ja tamo?) i dok smo stajali jedan do drugoga u redu za lift (da, lijeni smo) kroz glavu mi je samo prolazilo: "Reci nešto pametno. Reci nešto pametno." A iz usta je izašlo: "I ti si isto u ovoj grupi?" Na što je on odgovorio da jest. Kraj razgovora. Damn. U maloj grupi sam progovorila, pokazujući koliko znam o situaciji u Hrvatskoj i našem obrazovanju za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Malo sam popravila svoj image zaljubljene šiparice koja je na konferenciju došla bez mozga.
Na kraju konferencije smo se sreli i pružio mi je ruku (jedinoj!!) i pozdravio se. Dok se uspinjao stepenicama prema izlazu, spustio je pogled dolje gdje sam bila ja i zaljubljeno buljila te se nasmiješio (rastopila sam se ko ko sladoled kojeg sam jednog naručila iz kineskog restorana i došao je u vrlo tekućem obliku i malo gadan). Malo mi za sriću triba...
Ako se ikada odlučim na ménage ŕ trois, znam koga ću zvati. A možemo mu iznajmiti i apartman na otoku pa jednim udarcem ubiti dvije muhe. :)
U sljedećem postu koji je ujedno i posljednji, pročitajte: kako je protekao put do Zagreba i kako me je Nizozemac neuspješno zavodio.
U Strasbourgu, 1. 12. 2012. u 13h