petak, 18.03.2011. u 23:20
Leiden - grad skupih maramica
When one realizes that his life is worthless he either commits suicide or travels. Edward Dahlberg
(prvi dio ovdje)
U Nizoozemsku sam došla prehlađena. Vrijeme koje nas je dočekalo bilo je ono depresivno zagrebačko. Sivo nebo, kaputi i tu i tamo ona čudna kišica koja i nije kiša. Pada s neba samo da bi se rugala i lupala nas lagano po obrazima.
Leiden. Grad studenata. Od 18h sati ni pasa na ulici (nešto kao u Zadru). Samo prazne bicikle koje strpljivo čekaju svoje vlasnike da ih zajašu u ranim jutarnjim satima. Pitali smo naše kolege zašto nikog nema na ulicama. Kažu: "Radni je dan." "Pa što onda?", kažem ja u sebi. Ponedjeljak, utorak, srijeda i djelomično četvrtak nisu dani kad vidiš ikog na ulici u večernjim satima. Ne žele trošiti pare na izlaske, pića ili restorane, a i nemaju navike, niti im je to neka kultura. Svoje prijatelje ugošćavaju doma oko sebe (zato puno troše za dekoraciju prostora) i za piće i za večeru, a novce troše na konkretna putovanja. Vikendima bude više ljudi, ali u to se još trebam uvjeriti.
Ono što mi je masu smeta jest radno vrijeme njihovih dućana (bilo kojih). Sve se zatvara u 18h. Možda sam razmažena, ali nepojmljivo mi je da je sve zatvoreno u 18h! Nema većeg gušta nego nakon posla potrošiti u jednom mahu ono što si krvavo zaradio kroz cijelu sedmicu. I sve to zaliti u kafiću s pivom. Inače, Leiden izgleda (tako kažu) ko mali Amsterdam. Samo bez ljudi :).
A hotel... hotel je smješten u centru grada, odmah pokraj kanala s malim mostovima. Za one koji su bili u Ljubljani - možete zamisliti njihovu Ljubljanicu i kafiće uz rijeku i prolaze s jedne i s druge strane rijeke. Na svakoj stolici stoji deka s kojom se možete pokriti ukoliko sjedite vani.
Da se vratim na hotel. Hotel je ko da sam došla u Fawlty Towers. Izgledom je identičan. Na repeciji je nizozemski pandan Sybl a na prvom katu se nalazi jedna sobica s prozorom koji gleda na stepenice i ima zastor. Kad sam se penjala prema sobi, neko je gledao kroz prozor i kad sam došla blizu, brzo se sakrio iza zavjese. Ruku dajem da je bio Basil.
Soba me ugodno iznenadila. Osim pogleda na kanal, kupaonica je poprilično velika i pomalo psihodelična, krevet bračni i udoban... sve imam što trebam imati. Doduše, malo su im čudne dekoracije s usahlim cvijećem i bijelim anđelima u kupaonici na stropu, ali dobro. Navikneš se. Samo ne gledaš prema gore.
Nisam se raspakirala, ostavila sam stvari i odmah s kolegicama izašla vani. Otišli smo u neku robnu kuću nalik na Namu. U 17:55. Dok su kolegice gledale odjeću, ja sam se spustila u donji dio gdje su bile moje 2 ljubavi: papiri (bilježnice, rokovnici, pisaljke...) i slatkiši (svih vrsta koje postoje na ovom svijetu).
Našla sam prekrasnu ljubičastu pernicu :) baš onakvu kakvu sam već dugo tražila. U Hrvatskoj nema male pernice koja ima mjesta za 3 tanke kemijske i labelo. Zar previše tražim??
Umorne i gladne u prohladnoj noći, tražili smo neki dobar restoran gdje bismo uživali u njihovoj tradicionalnoj hrani. S obzirom da gotovo ništa nije na engleskom jeziku, sami smo izmišljali što piše na menijima i kakve su uopće ponude. Ušli smo u Trubadura. Djelovao je dosta "nizozemski" i vjerovali smo da će nam ponuditi nešto domaće. Međutim, kad je ljupka konobarica počela objašnjavati pojedina jela (za 30 eura) sve manje i manje smo htjeli tamo ostati. Nisam vegetarijanka, ali kad mi neko počne govori da će poslužiti pačja prsa, krilca ili tome slično - instant mi se počne povraćati. Bolje ne znati. Zahvalili smo se i otišli iz restorana. (Je li to bilo nepristojno?)
Sa svakim naletom vjetrića koji je činio zrak 10 stupnjeva hladnijim nego što jest, povećala se glad i želja da pojedemo bilo što, bilo gdje. Preko puta smo ugledali neki španjolski restoran. Mislim da je španjolski. Ili meksički? Ne znam ni sama, od gladi mi se zamaglilo u očima. Magla u oči, prehlada u glavi. Nemam više maramice. Ušla u prvi dućančić i tražlim 4 paketa maramica. Vidim ona kuca 0.5 i onda piše 2. I ja, još uvijek u hrvatskoj valuti, mislim kako sam zapravo sjajno prošla, samo 50 lipa. Kad ono - 2 eura za 4 paketa maramica. 15 kuna za 4 paketa maramica. 3 dolara za 4 paketa maramica. Tad sam shvatila da je dobro da imam kreditne kartice. Ako će mi uopće raditi. Za sad se nisu pokazale.
Ne znam zašto sam uopće očekivala naše cijene maramica u državi gdje je prosječna plaća za VSS oko 2 ipo do 3 ipo tisuće eura... Međutim, sad me bilo strah išta drugo kupovati, jer ću bankrotirati... Da ne bih ja posjetila Red Light District iz nekih drugih razloga, osim onih turističkih.
Ajmo nazad na hranu. Njihovi restorani (i izlozi općenito) su jako stilizirani. Nema onih restorana iz 80tih di je konobarica još u borosanama za polusvježom trajnom i bez osmjeha na licu. Prilazi nam mlada, vesela konobarica i mi naručujemo. Paella. Riža s morskim plodovima. Zvuči savršeno. Kaže da nije jako. Može. Prodano. I pivo bijelo. Isprve sam mislila da konobarica možda ne zna dobro engleski pa "lager" naziva bijelim pivom, ali zapravo sam ja ta needucirana.
Nakon nekog vremena, stiže hrana na 1 platnju (veličine pizza tanjura) i na njemu 3 posudice. Gledam što je i oduševljeno kažem: "Čoviče, donili su nam da malo gricnemo prije večere." To "grickanje" bilo je veličine tanjurića za kavu samo malo dublje. To grickanje bila je naša večera. Paella je imala (bez pretjerivanja) 4 vilice/peruna riže i 4 komada morskih plodova. I to je to. Tih 6 i nešto eura su mi najgluplje potrošenih 6 i nešto eura. Ostale smo gladne pa smo uzele neki finger food (9 komada nečega) i to je također bilo sve na jednom pijatu/tanjuru ali svaki komad odvojen barem po 5 cm kako bi se ugodno rasporedili po svom prostoru. Od šoka, ljutnje, došli smo do smijeha. Ili u Hrvatskoj daju prevelike porcije ili smo mi stvarno išli, da prostite, prstom u govno. Bijelo pivo je bilo izrazito lagano i dolazi s limenom i nekom čudnom plastičnom žličicom koja na dnu ima plastični puni krug kojim se istiskuje sok limuna. Fala bogu da imam fotografije inače nema šanse da bi skužili o čemu pričam.
Te večeri nije bilo toliko problematično zaspati... nije sigurno smetala hrana u želucu.
Kiša je i dalje lagano zafrkavala naše obraze, a umor je dobivao bitku s kapcima. Poželjela sam laku noć scary anđelčićima na stropu u kupaonici i sanjala kako vozim biciklu i mijenjam brzine ko velika.
U idućem nastavku:
Zašto sam uopće u Nizozemskoj?
četvrtak, 17.03.2011. u 22:56
Via Amsterdam
I met a lot of people in Europe. I even encountered myself. James Baldwin
Kad cijeli život putuješ isključivo iz poslovnih razloga i onda jednom otputuješ privatno, bude ti krivo što imaš tako malo vremena... za sebe, za pisanje doživljaja na blogu:)
I eto mene. U hotelskoj sobi u Nizozemskoj. Nakon obilne večere (u idućem postu u toj famoznoj večeri), otišla sam u hotel da se raspakiram i prevrtim još jednom današnji dan...
Put u Nizozemsku je kao put u recimo... Novsku. Traje koja 2 sata, tu i tamo se prodrmaš i dok nisi još obrisao usta od zalogajčića kojeg nudi ljubazna stjuardesa, eto te na odredištu. U Novskoj sam bila neki dan pa je zato spominjem. Ne znam nijedan grad u koji se putuje oko 2 sata. Zapravo, Novska nije nimalo nalik Nizozemskoj. I ništa se ne nudi u vlaku. Osim neugodnih mirisa i drmanja bubrega.
Prije samog ukrcaja - odlazak na sveto mjesto. U Duty free shopu isprobala sam nekoliko parfema, ali nijedan me nije oduševio. Ta priča se ponavlja već neko vrijeme. Ne mogu naći parfem koji će me oboriti s nogu (možda zato što ih većinu imam??). Zato sam u susjednom kafiću pronašla pola litre Bistre. 15 kn. Dabogda me razbistrila i više je nikad ne kupila tamo. Skuplja je i od Ritter sport čokolade.
Amsterdam. Zapravo Shiphol. Oduševljava me činjenica da su zračna luka i željeznički kolodvor spojeni. Sve što ih razlikuju su pločice. Divota. I bicikle. Nevjerojatno nešto.
Amsterdam nije moja današnja destinacija. Danas idem u Leiden.
Sigurno se pitate: "Gdje?" I ja pitam samu sebe, pokušavajući kupiti karte preko automata. Automat ne prima nijednu moju karticu. Ajde na dobar stari šalter. Zaustavljaje me glas koji priča poznatnim govorom. Ima nešto posebno biti u stranoj zemlji i čuti svoj jezik. Divan osjećaj pripadanja, divan osjećaj sigurnosti. Uglavnom, nisam mu mogla pomoći oko ničeg, jer ni sebi nisam uspila pomoći. Odoh na info šalter.
službeni simbol Leidena
Na šalteru kupim karte za Leiden i kaže mi lik da vlak polazi za 8 minuta. Pokupim kolegice i trči na peron. Kaže: 5 ili 6 peron. Trčimo mi prema vlaku, spuštamo se brzinom svjetlosti bojeći se da nam ne pobjegne i da ne moramo satima čekati drugi. Peron 1 i 2. A di je 5 ili 6? Krivi ulaz. Krasno. Trči gore po pokretnima. Trči dolje po pokretnima. Eto nas. E sada... koji? 5 ili 6? Ni na jednom ni na drugom ne piše Leiden. Eto stiže vlak. Glas preko zvučnika nešto mrlja što nalikuje na riječ "Leiden". Od straha da nam ne zatvori vrata pred nosom, uđemo u vlak. S ponosom sjednemo. Sad se napokon možemo opustiti. Ma ne možemo. Nismo dobili potvrdu od nikog da smo u pravom vlaku. Idem ja pitati jednu djevojku (mislim čak jedinu u cijelom vagonu).
- "Ide li ovaj vlak za Leiden?", pitam ja, očekujući potvrdan odgovor.
- "Ne."
- "Kako mislite ne?", pitam ja bedasto.
- "Ide u Rotterdam.", kaže ona.
- "A koja je sljedeća stanica, pa da izađemo?", kažem ja, već svjesna da nema više nade da smo u pravom vlaku.
- "Nema nijedne stanice, direktno Rotterdam", kaže ona odlučno, već polako suosjećajući se sa mnom.
- "A kolikooo se vozimoooo?", pitam ja bojeći se odgovora.
- "Oko pola sata?", kaže ona.
Aha. Ma koga briga onda. Ovako i onako je Leiden blizu i Amsterdama i Rotterdama - sve će to biti u redu. Taman kad nas je gospodin poslužio s Starbucks kavom, eto kontrole.
"Karte molim."
"Ovako. Mi imamo jedan problem. Mi smo u krivom vlaku."
"Je li vi znate da će vas svaku karta koštati 45 eura?"
"Pa je li možemo nadoplatiti ili kako ćemo? Mi stvarno nismo znale da je ovo vlak, brzi, najbrži, najskuplji za Rotterdam."
Uglavnom, lik je bio zafrkant. Iako je istina da bismo trebale toliko platiti zbog kazne jer smo se "švercale" ali vidilo se na nama da smo 3 izgubljene Hrvatice koje stvarno samo žele da dođu do mjesta odredišta i da su zahvalne za svaku pomoć.
"Imam dobru vijest za vas. Danas mi je rođendan i pustit ću vas za nižu cijenu. 15 eura."
"A je li možete to još malo sniziti?", kažem ja ljupko.
"A na temelju čega?"
"Paa, na temelju ljepote.", kažem ja trepćući slatko.
"Dobro, 2 eura manje."
Razočarah se u svoju ljepotu koja vrijedi sedminu karte.
Da skratim, lik nije ništa naplatio nego je rekao da mu moramo obećati da ćemo kupiti ispravnu kartu, ući u pravi vlak i otići u Leiden. Sve tri smo složno rekle: "Hoćemo!"
Miris Rotterdama isti je kao miris cijele Nizozemske. Nek mi niko ne zamjeri, ali miriše kao konjušnica. I to nisam samo ja rekla. Samo nek se zna. Međutim, otkako smo kročili na narančasto tlo lijepe Nizozemske, dokazali su se kao sjajni domaćini. Djevojka iz vlaka nas je odvela na šalter (jadna se sažalila nad nama) i zaželjela sreću.
U Rotterdamu smo bili narednih 8 minuta. Kupila sam kartu i rekla ženi na šalteru:
"Slušajte, mi smo se ukrcali u krivi vlak. Mi to ne možemo ponoviti još jednom. Molim vas precizne upute gdje stoji i koji je to vlak koji ide sada za Leiden?"
I ona meni isprinta upute i objasni.
"OK hvala, a kad kreće vlak?"
"Za 8 minuta."
Trčiiiiiiiii.
Trčimo mi tako (naravno da je peron bio među zadnjima) i dođemo do broja 11. Ali vidi čuda: ima 11a i 11b, a na uputama stoji samo 11. Ajde idemo mi na 11a. Na sreću, vlak je širine 11a i 11b pa smo se ukrcali normalno. Ovajput nismo propustile pitati konduktera je li vozi za Leiden i kad stižemo. Što je sigurno je sigurno.
Putem do Leidena, sada već vidno opuštene, razgovarali smo o Hrvatskoj, o Balkanu, uspoređivali nas i uredne Nizozemce koji umjesto ciganskih naselja ili nastambi oko pruge, imaju male kućice sa malim staklenicima u kojoj stoji malo cvijeće i malo povrće. Na drugoj strani pruge protežu se veliki staklenici, s velikim cvijećem i velikim povrćem. Vjetrenjača nema. Pretpostavljam da se se preselile u Lijepu našu. Koristimo ih u prosvjedima.
Silazak iz vlaka i susret s voditeljicom našeg studijskog putovanja označio je kraj traganja (za bilo čim). Kao pravi poslušni psić, išla sam za ostalima, ne razmišljaju o ničemu, osim u dobrom ručku i odmoru u hotelu.
"Idemo direktno u ured, tamo nas svi već čekaju.", kaže naša voditeljica računajući da je i to nama prvo na popisu.
U sljedećem nastavku:
Leiden - grad skupih maramica