četvrtak, 17.03.2011. u 22:56
Via Amsterdam
I met a lot of people in Europe. I even encountered myself. James Baldwin
Kad cijeli život putuješ isključivo iz poslovnih razloga i onda jednom otputuješ privatno, bude ti krivo što imaš tako malo vremena... za sebe, za pisanje doživljaja na blogu:)
I eto mene. U hotelskoj sobi u Nizozemskoj. Nakon obilne večere (u idućem postu u toj famoznoj večeri), otišla sam u hotel da se raspakiram i prevrtim još jednom današnji dan...
Put u Nizozemsku je kao put u recimo... Novsku. Traje koja 2 sata, tu i tamo se prodrmaš i dok nisi još obrisao usta od zalogajčića kojeg nudi ljubazna stjuardesa, eto te na odredištu. U Novskoj sam bila neki dan pa je zato spominjem. Ne znam nijedan grad u koji se putuje oko 2 sata. Zapravo, Novska nije nimalo nalik Nizozemskoj. I ništa se ne nudi u vlaku. Osim neugodnih mirisa i drmanja bubrega.
Prije samog ukrcaja - odlazak na sveto mjesto. U Duty free shopu isprobala sam nekoliko parfema, ali nijedan me nije oduševio. Ta priča se ponavlja već neko vrijeme. Ne mogu naći parfem koji će me oboriti s nogu (možda zato što ih većinu imam??). Zato sam u susjednom kafiću pronašla pola litre Bistre. 15 kn. Dabogda me razbistrila i više je nikad ne kupila tamo. Skuplja je i od Ritter sport čokolade.
Amsterdam. Zapravo Shiphol. Oduševljava me činjenica da su zračna luka i željeznički kolodvor spojeni. Sve što ih razlikuju su pločice. Divota. I bicikle. Nevjerojatno nešto.
Amsterdam nije moja današnja destinacija. Danas idem u Leiden.
Sigurno se pitate: "Gdje?" I ja pitam samu sebe, pokušavajući kupiti karte preko automata. Automat ne prima nijednu moju karticu. Ajde na dobar stari šalter. Zaustavljaje me glas koji priča poznatnim govorom. Ima nešto posebno biti u stranoj zemlji i čuti svoj jezik. Divan osjećaj pripadanja, divan osjećaj sigurnosti. Uglavnom, nisam mu mogla pomoći oko ničeg, jer ni sebi nisam uspila pomoći. Odoh na info šalter.
službeni simbol Leidena
Na šalteru kupim karte za Leiden i kaže mi lik da vlak polazi za 8 minuta. Pokupim kolegice i trči na peron. Kaže: 5 ili 6 peron. Trčimo mi prema vlaku, spuštamo se brzinom svjetlosti bojeći se da nam ne pobjegne i da ne moramo satima čekati drugi. Peron 1 i 2. A di je 5 ili 6? Krivi ulaz. Krasno. Trči gore po pokretnima. Trči dolje po pokretnima. Eto nas. E sada... koji? 5 ili 6? Ni na jednom ni na drugom ne piše Leiden. Eto stiže vlak. Glas preko zvučnika nešto mrlja što nalikuje na riječ "Leiden". Od straha da nam ne zatvori vrata pred nosom, uđemo u vlak. S ponosom sjednemo. Sad se napokon možemo opustiti. Ma ne možemo. Nismo dobili potvrdu od nikog da smo u pravom vlaku. Idem ja pitati jednu djevojku (mislim čak jedinu u cijelom vagonu).
- "Ide li ovaj vlak za Leiden?", pitam ja, očekujući potvrdan odgovor.
- "Ne."
- "Kako mislite ne?", pitam ja bedasto.
- "Ide u Rotterdam.", kaže ona.
- "A koja je sljedeća stanica, pa da izađemo?", kažem ja, već svjesna da nema više nade da smo u pravom vlaku.
- "Nema nijedne stanice, direktno Rotterdam", kaže ona odlučno, već polako suosjećajući se sa mnom.
- "A kolikooo se vozimoooo?", pitam ja bojeći se odgovora.
- "Oko pola sata?", kaže ona.
Aha. Ma koga briga onda. Ovako i onako je Leiden blizu i Amsterdama i Rotterdama - sve će to biti u redu. Taman kad nas je gospodin poslužio s Starbucks kavom, eto kontrole.
"Karte molim."
"Ovako. Mi imamo jedan problem. Mi smo u krivom vlaku."
"Je li vi znate da će vas svaku karta koštati 45 eura?"
"Pa je li možemo nadoplatiti ili kako ćemo? Mi stvarno nismo znale da je ovo vlak, brzi, najbrži, najskuplji za Rotterdam."
Uglavnom, lik je bio zafrkant. Iako je istina da bismo trebale toliko platiti zbog kazne jer smo se "švercale" ali vidilo se na nama da smo 3 izgubljene Hrvatice koje stvarno samo žele da dođu do mjesta odredišta i da su zahvalne za svaku pomoć.
"Imam dobru vijest za vas. Danas mi je rođendan i pustit ću vas za nižu cijenu. 15 eura."
"A je li možete to još malo sniziti?", kažem ja ljupko.
"A na temelju čega?"
"Paa, na temelju ljepote.", kažem ja trepćući slatko.
"Dobro, 2 eura manje."
Razočarah se u svoju ljepotu koja vrijedi sedminu karte.
Da skratim, lik nije ništa naplatio nego je rekao da mu moramo obećati da ćemo kupiti ispravnu kartu, ući u pravi vlak i otići u Leiden. Sve tri smo složno rekle: "Hoćemo!"
Miris Rotterdama isti je kao miris cijele Nizozemske. Nek mi niko ne zamjeri, ali miriše kao konjušnica. I to nisam samo ja rekla. Samo nek se zna. Međutim, otkako smo kročili na narančasto tlo lijepe Nizozemske, dokazali su se kao sjajni domaćini. Djevojka iz vlaka nas je odvela na šalter (jadna se sažalila nad nama) i zaželjela sreću.
U Rotterdamu smo bili narednih 8 minuta. Kupila sam kartu i rekla ženi na šalteru:
"Slušajte, mi smo se ukrcali u krivi vlak. Mi to ne možemo ponoviti još jednom. Molim vas precizne upute gdje stoji i koji je to vlak koji ide sada za Leiden?"
I ona meni isprinta upute i objasni.
"OK hvala, a kad kreće vlak?"
"Za 8 minuta."
Trčiiiiiiiii.
Trčimo mi tako (naravno da je peron bio među zadnjima) i dođemo do broja 11. Ali vidi čuda: ima 11a i 11b, a na uputama stoji samo 11. Ajde idemo mi na 11a. Na sreću, vlak je širine 11a i 11b pa smo se ukrcali normalno. Ovajput nismo propustile pitati konduktera je li vozi za Leiden i kad stižemo. Što je sigurno je sigurno.
Putem do Leidena, sada već vidno opuštene, razgovarali smo o Hrvatskoj, o Balkanu, uspoređivali nas i uredne Nizozemce koji umjesto ciganskih naselja ili nastambi oko pruge, imaju male kućice sa malim staklenicima u kojoj stoji malo cvijeće i malo povrće. Na drugoj strani pruge protežu se veliki staklenici, s velikim cvijećem i velikim povrćem. Vjetrenjača nema. Pretpostavljam da se se preselile u Lijepu našu. Koristimo ih u prosvjedima.
Silazak iz vlaka i susret s voditeljicom našeg studijskog putovanja označio je kraj traganja (za bilo čim). Kao pravi poslušni psić, išla sam za ostalima, ne razmišljaju o ničemu, osim u dobrom ručku i odmoru u hotelu.
"Idemo direktno u ured, tamo nas svi već čekaju.", kaže naša voditeljica računajući da je i to nama prvo na popisu.
U sljedećem nastavku:
Leiden - grad skupih maramica
