petak, 18.03.2011. u 23:20
Leiden - grad skupih maramica
When one realizes that his life is worthless he either commits suicide or travels. Edward Dahlberg
(prvi dio ovdje)
U Nizoozemsku sam došla prehlađena. Vrijeme koje nas je dočekalo bilo je ono depresivno zagrebačko. Sivo nebo, kaputi i tu i tamo ona čudna kišica koja i nije kiša. Pada s neba samo da bi se rugala i lupala nas lagano po obrazima.
Leiden. Grad studenata. Od 18h sati ni pasa na ulici (nešto kao u Zadru). Samo prazne bicikle koje strpljivo čekaju svoje vlasnike da ih zajašu u ranim jutarnjim satima. Pitali smo naše kolege zašto nikog nema na ulicama. Kažu: "Radni je dan." "Pa što onda?", kažem ja u sebi. Ponedjeljak, utorak, srijeda i djelomično četvrtak nisu dani kad vidiš ikog na ulici u večernjim satima. Ne žele trošiti pare na izlaske, pića ili restorane, a i nemaju navike, niti im je to neka kultura. Svoje prijatelje ugošćavaju doma oko sebe (zato puno troše za dekoraciju prostora) i za piće i za večeru, a novce troše na konkretna putovanja. Vikendima bude više ljudi, ali u to se još trebam uvjeriti.
Ono što mi je masu smeta jest radno vrijeme njihovih dućana (bilo kojih). Sve se zatvara u 18h. Možda sam razmažena, ali nepojmljivo mi je da je sve zatvoreno u 18h! Nema većeg gušta nego nakon posla potrošiti u jednom mahu ono što si krvavo zaradio kroz cijelu sedmicu. I sve to zaliti u kafiću s pivom. Inače, Leiden izgleda (tako kažu) ko mali Amsterdam. Samo bez ljudi :).
A hotel... hotel je smješten u centru grada, odmah pokraj kanala s malim mostovima. Za one koji su bili u Ljubljani - možete zamisliti njihovu Ljubljanicu i kafiće uz rijeku i prolaze s jedne i s druge strane rijeke. Na svakoj stolici stoji deka s kojom se možete pokriti ukoliko sjedite vani.
Da se vratim na hotel. Hotel je ko da sam došla u Fawlty Towers. Izgledom je identičan. Na repeciji je nizozemski pandan Sybl a na prvom katu se nalazi jedna sobica s prozorom koji gleda na stepenice i ima zastor. Kad sam se penjala prema sobi, neko je gledao kroz prozor i kad sam došla blizu, brzo se sakrio iza zavjese. Ruku dajem da je bio Basil.
Soba me ugodno iznenadila. Osim pogleda na kanal, kupaonica je poprilično velika i pomalo psihodelična, krevet bračni i udoban... sve imam što trebam imati. Doduše, malo su im čudne dekoracije s usahlim cvijećem i bijelim anđelima u kupaonici na stropu, ali dobro. Navikneš se. Samo ne gledaš prema gore.
Nisam se raspakirala, ostavila sam stvari i odmah s kolegicama izašla vani. Otišli smo u neku robnu kuću nalik na Namu. U 17:55. Dok su kolegice gledale odjeću, ja sam se spustila u donji dio gdje su bile moje 2 ljubavi: papiri (bilježnice, rokovnici, pisaljke...) i slatkiši (svih vrsta koje postoje na ovom svijetu).
Našla sam prekrasnu ljubičastu pernicu :) baš onakvu kakvu sam već dugo tražila. U Hrvatskoj nema male pernice koja ima mjesta za 3 tanke kemijske i labelo. Zar previše tražim??
Umorne i gladne u prohladnoj noći, tražili smo neki dobar restoran gdje bismo uživali u njihovoj tradicionalnoj hrani. S obzirom da gotovo ništa nije na engleskom jeziku, sami smo izmišljali što piše na menijima i kakve su uopće ponude. Ušli smo u Trubadura. Djelovao je dosta "nizozemski" i vjerovali smo da će nam ponuditi nešto domaće. Međutim, kad je ljupka konobarica počela objašnjavati pojedina jela (za 30 eura) sve manje i manje smo htjeli tamo ostati. Nisam vegetarijanka, ali kad mi neko počne govori da će poslužiti pačja prsa, krilca ili tome slično - instant mi se počne povraćati. Bolje ne znati. Zahvalili smo se i otišli iz restorana. (Je li to bilo nepristojno?)
Sa svakim naletom vjetrića koji je činio zrak 10 stupnjeva hladnijim nego što jest, povećala se glad i želja da pojedemo bilo što, bilo gdje. Preko puta smo ugledali neki španjolski restoran. Mislim da je španjolski. Ili meksički? Ne znam ni sama, od gladi mi se zamaglilo u očima. Magla u oči, prehlada u glavi. Nemam više maramice. Ušla u prvi dućančić i tražlim 4 paketa maramica. Vidim ona kuca 0.5 i onda piše 2. I ja, još uvijek u hrvatskoj valuti, mislim kako sam zapravo sjajno prošla, samo 50 lipa. Kad ono - 2 eura za 4 paketa maramica. 15 kuna za 4 paketa maramica. 3 dolara za 4 paketa maramica. Tad sam shvatila da je dobro da imam kreditne kartice. Ako će mi uopće raditi. Za sad se nisu pokazale.
Ne znam zašto sam uopće očekivala naše cijene maramica u državi gdje je prosječna plaća za VSS oko 2 ipo do 3 ipo tisuće eura... Međutim, sad me bilo strah išta drugo kupovati, jer ću bankrotirati... Da ne bih ja posjetila Red Light District iz nekih drugih razloga, osim onih turističkih.
Ajmo nazad na hranu. Njihovi restorani (i izlozi općenito) su jako stilizirani. Nema onih restorana iz 80tih di je konobarica još u borosanama za polusvježom trajnom i bez osmjeha na licu. Prilazi nam mlada, vesela konobarica i mi naručujemo. Paella. Riža s morskim plodovima. Zvuči savršeno. Kaže da nije jako. Može. Prodano. I pivo bijelo. Isprve sam mislila da konobarica možda ne zna dobro engleski pa "lager" naziva bijelim pivom, ali zapravo sam ja ta needucirana.
Nakon nekog vremena, stiže hrana na 1 platnju (veličine pizza tanjura) i na njemu 3 posudice. Gledam što je i oduševljeno kažem: "Čoviče, donili su nam da malo gricnemo prije večere." To "grickanje" bilo je veličine tanjurića za kavu samo malo dublje. To grickanje bila je naša večera. Paella je imala (bez pretjerivanja) 4 vilice/peruna riže i 4 komada morskih plodova. I to je to. Tih 6 i nešto eura su mi najgluplje potrošenih 6 i nešto eura. Ostale smo gladne pa smo uzele neki finger food (9 komada nečega) i to je također bilo sve na jednom pijatu/tanjuru ali svaki komad odvojen barem po 5 cm kako bi se ugodno rasporedili po svom prostoru. Od šoka, ljutnje, došli smo do smijeha. Ili u Hrvatskoj daju prevelike porcije ili smo mi stvarno išli, da prostite, prstom u govno. Bijelo pivo je bilo izrazito lagano i dolazi s limenom i nekom čudnom plastičnom žličicom koja na dnu ima plastični puni krug kojim se istiskuje sok limuna. Fala bogu da imam fotografije inače nema šanse da bi skužili o čemu pričam.
Te večeri nije bilo toliko problematično zaspati... nije sigurno smetala hrana u želucu.
Kiša je i dalje lagano zafrkavala naše obraze, a umor je dobivao bitku s kapcima. Poželjela sam laku noć scary anđelčićima na stropu u kupaonici i sanjala kako vozim biciklu i mijenjam brzine ko velika.
U idućem nastavku:
Zašto sam uopće u Nizozemskoj?
