četvrtak, 04.03.2010. u 08:55
Via Luqa Int.
Da, zaboravila sam četkicu. Da, zaboravila sam pastu. Da, zaboravila sam provjeriti je li je mama ostavila ključ od auta kako bismo mogli lakše stići na trajekt… Nismo lakše stigli na trajekt, jer je mama oba ključa uzela…
Putovanje prema Zagrebu mi je kao prigradska linija… Ne predstavlja mi pravi osjećaj putovanja, a i u busu često „miriše“ kao i prigradski autobusi… U autobusu je bio isti film koji sam gledala prošli tjedan kad sam bila išla u Zagreb s drugom kompanijom. Baš se pitam da li dilaju jedni drugima filmove i smanjuju troškove. Film je jedan u nizu romantičnih komedijica gdje se sve zna a opet gledamo jer… eto, lipo je vidjeti da se na kraju sve dobro svrši.
Zagreb ko Zagreb. 6 godina živila u njemu, a kao da nisam nikad. Kad dođem u Zagreb, kao da nisam niti otišla. U ovoj priči, Zagreb je samo usputna stanica. Prava stanica je puno južnije…
Probudila sam se u 5 s ciljem da, kao dobra curica, a aerodrom stignem 2 sata ranije, kako već pristoji međunarodnim letovima. Dok sam se tramvajem drndala do autobusnog kolodvora, shvatim da sam upravo minutu zakasnila na bus za Pleso. Okušala sam sreću, ali uzalud. Nisu to naši otočki autobusi koji bi te čekali. Ili bi jednostavno kasnili.
Burek, voda i čekaonica. Ulazi plava djevojka s naočalama i vozač se sav zanese. Prvo odmjeri sam sebe (kako stoji i kako mu stoji) a onda joj priđe s uletom koji ne može nikom upaliti, a kamoli njemu, u 6 ujutro, dok ona zainteresirano gleda u mobitel.
Došao mi je autobus i sjednem odmah iza vozača. Toliko mi je bila teška torba da mi je u želucu došla muka. Na radiju „Oh happy day“, vani pljušti kiša. Taman kad sam došla sebi shvatila sam da bus stalno staje. Ne sićan se da je ikad prije stajao. Jesam li ja krivom busu? Da nije ovo bus za Veliku Goricu? Na moju sreću, nije bio.
13,3 kg teška torba otišla je na pokretnu traku. Zauzvrat, 2 karte.
(pauza za ukrcaj u avion)
Ovaj tekst sam trebala nastaviti u Munchenu gdje bih čekala let za Maltu. Međutim, čim smo ušli u avion, obavijestili su nas da je radar u kvaru i da je opasno krenuti s tim kvarom. Svi smo vratili u zgradu i sad čekamo.
Dok čekaš nove informacije, koje nam uvelike determiniraju daljnji tijek letenja - najbolje vidiš kakav je čiji karakter. Ima ekipe koja su uvik gura da bude prva, da dobije svoje informacije što je prije moguće, bez obzira što osoba do nje putuje na drugi kraj svita, a ona u susjedni grad u Njemačkoj. Onda ima ne-govornika hrvatskog jezika koji samo viču: „english please“. Ima onih koji će zaobići gužvu, ali onda će gnjaviti službenicu do maksimuma. Ima i nas koji nismo u katastrofalno lošoj situaciji, ali bez pare u džepu. Ako ništa drugo, ako se već kvar morao dogoditi, dobro je da se je dogodio u Hrvatskoj.
Dobila sam nekoliko mogućnosti: Otići umjesto Munchen-Malta u Frankfurt pa u Munchen pa u Rim i onda u Maltu. Ili u Munchenu prespavati. Ili sutradan u ovo vrijeme. Ja još čekam i nadam se da će sve biti u redu i da ću otići sada.
Dok se nešto oko mene događa, stalno percipiram i želim sve zapisati… a sada, kada zaista sve što mogu jest pisati – sad ne znam što bih rekla… razmišljam o svojoj kroničnoj nesnalažljivosti u prostoru; o svom tihom glasu koji ne može dozvati konobara; o svom nastojanju da ga ipak donese, ali neinzistiranju da ga stopli.
Kad smo se vezivali u avionu, proširila sam maximalno onaj pojas i taman se zapela. Mislim, jesam široka, ali ima i širih od mene – kako oni zapnu taj pojas? Kažu da će se u nekim kompanijama za debele morati plaćati duplo sjedalo. To je pravo mjerilo za ozbiljnu dijetu. Dok god se klasificiran kao „jedno sjedalo“ – do tada možeš živjeti sa sobom :D a sve ostalo je alarm za uzbunu….
- prekid –
upravo sam saznala da je sve popravljeno i krećemo prema Munichenu!
