utorak, 09.03.2010. u 16:43
Foto: Gradovi Malte
Da vam izlistam fotke koje sam snimila u ono malo slobodnog vrimena što sam imala:
BUGIBBA tu sam bila smještena.
RABAT mislim da ima oko 20 metara dužine :)
MDINA prekrasno nešto.
VALLETTA glavni grad.
PACEVILLE za partijanere.
nedjelja, 07.03.2010. u 10:46
Hrana, ljudi i vrijeme na Malti
Malo je teško pisati svoje dojmove kad si poslovno u drugoj državi. Nešto zapaziš i onda sve ispari.
Ali evo u kratkim crtama:
Hrana
Jedno od najboljih stvari koje sam ovdje doživjela je HRANA. Svaki dan u restoranu nas je čekala kompletno drugačija hrana. 4-5 različitih jela s kombinacijama koje u životu nisam vidila, a kamoli probala. Umaci od svakojakih začina i bilja... jednostavno odlično! Tila sam sve slikati, ali bilo mi je neugodno se ponašati kao zadnji Čeh.
Ovo je njihovo lisnato: PASTIZZI
A ovo je neka čudna trava/pšenica/nešto nešto:
Za doručak svašta natrpam:
Ovo su nam poslužili uz pivo:
Najteže mi pada što je sve prejako za mene... tako da nisam mogla potpuno uživati :(
Ljudi
Apsolutno svi znaju engleski, a na cesti se više može vidjeti turista Engleza nego ikog drugog. Studiraju svi u jednom gradu (a di će drugo kad je otok taman za jedan fakultet) i to besplatno. Izlaze svi u jednom gradu i jedino mi taj grad izgleda neprivlačno i malo strašno... Svi su kao pijani i drogirani.
Ne znam kakva je nezaposlenost, ali vjerojatno niska s obzirom da su turističko atraktivna država pa vjerujem da svako može naći posao, barem u turizmu. 
kad prolaziš gradom, osjećaš se baš super. Kao da si u snu, kao da je izmišljen grad/država. Tome najviše doprinosi činjenica da je tako država mala, da imaš dojam kao da je tvoja. Ne znam ni sama kako da to opišem. Najžešće mi je kad iza svake druge ulice počinje novi grad.
Vrijeme
Vrijeme nas je poslužilo maksimalno. Ili je bilo sunčano ili je bilo sunčano i vjetrovito. Kažu da to rijetko pada kiša i, kako sam već napisala, nemaju nikad zimu. Nemaju zimsku garderobu, nemaju grijanje u kući.
Dok sam ja hodala u dugim rukavima, ljudi su se sunčali u kostimima.
U sljedećem postu zatrpat ću vas fotografijama iz različitih gradova.
A sada priprema za polazak doma!
petak, 05.03.2010. u 17:09
Malta - činjenice
Nakon 2 posta o samom putovanja do Malte (post 1, post 2) evo i nekih saznanja...
- nijedna kuća/zgrada nema grijanje
- niska je stopa kriminaliteta
- voze lijevom stranom (neću niti pričati kakav je osjećaj kad misliš da ćeš svaki tren se zaletiti u nekog jer "pretičeš")
- ne plaćaju studij, a oni koji dođu do tzv. „A level“ dobivaju novce zato što studiraju
- većina živi s roditeljima
- službeni jezici su malteški i engleski
- ljeti je preko 40, bez vjetra
- nikad nije prehladno
- svi znaju engleski
- svi znaju sve i sve je u tako malim brojkama (3-5 ubojstava godišnje i sl.)
Otkako sam došla puše jak vjetar. Moram priznati da poluprazno mjesto i prazna plaža okružena sa hotelima i zgradama izgleda jako neugledno. Sigurna sam da super izgleda ljeti, ali sada je baš tužno…
Ali ima dosta turista. U našem hotelu je hrpa penzionera, ali agilnih i dobro raspoloženih.
Dan mi je pokvario jedan crnac koji me doslovno pratio i pokušavao komunicirati sa mnom, pitao me hoću li izaći s njim vani i sl. Općenito nisam protiv uletavanja na taj način (svako neka proba ako mu je gušt) ali isto je neki scary osjećaj kad ulaziš u 3 dućana i ispred svakog te čeka i pokušava komunicirati, unatoč mojoj nezainteresiranosti.
Prije fotografija iz grada, evo fotografija iz hotela i okolice.
četvrtak, 04.03.2010. u 09:08
Dolazak na Maltu
Pročitaj prvo: Kako sam došla uopće do Minhena?
Kad smo sletjeli u Munichen, taman je došlo vrijeme za ukrcaj. Ništa od duty free shopa, ništa ni od zahoda. Gate32: traži. Aerodrom je super pregledan. Hodajući bez prtljage osjećala sam se ko kraljica… šetam sredinom prostora, mašem putovnicom i kartom i niko mi ništa ne može. Eto ga. Gate 32. 12:20. Na karti piše: 12:10. Zar sam zakasnila? Pogledam na gate 32, a ono piše „Frankfurt“, 13:50. Zamolim prvu službenu osobu i pitam je za moj let. Ona kaže: „Ovo vam je vrijeme ukrcavanja, a ne leta.“ (Ne treba ni reći koliko mi je kamena palo sa srca) Nazvala je svoje kolegice i rekli joj da su mi premjestili gate na 30. Zadnja sam ušla u avion, zadnje mjesto u zadnjem redu. Sad ni u zahod neću moći otići…ne da mi se ljude dizati.
Sad smo negdi iznad Italije i kako ništa zanimljivog ne zapažam, onda moram reći kako sam put od ZG-Mun provela baš super. Sidila sam s dekanom jednog fakulteta u Zagrebu koji nevjerojatno sliči na Sanadera. Pričao mi je kako ide u Aziju i kako bi najviše volio živiti u Sri-Lanki. Kaže da su ljudi siromašni, ali da su nevjerojatno sretni. Dugovječni, uvik s pjesmom na usnama.
(pauza od sat vremena)
Raspričala sam se s jednim Portugalcem. Reko je da se je dosad super složio sa svim Hrvatima koje je upoznao a ja moram reći da sam se ja isto tako složila sa svim Portugalcima… pa i s njim. Smijali smo se cijelim putem, čak i dok nas je turbulencija drmala. Baš je to neugodan osjećaj. Tog trena treba ti neko da kaže „to je normalno“. ali ne, stjudard/ese radije kažu: „U polju smo turbulencije, zavežite se.“ Samo gore od toga bi bilo: „Čujte, ne piše nam se dobro.“
No živa sam i zdrava stigla. Malta se sa 500 metara visine činila tako nestvarnom. Sve kuće/zgrade su bijedo žute… kao da je neko baci pijesak na njih i ostavi ga tamo. Iako dosta izgleda staromodno, meni se sviđa.
Dok smo se spuštali, mislila sam da ćemo fulati aerodrom (i sletiti u more) jer je država toliko mala da se još uvik ne mogu načuditi da u 20 minuta dođeš do kraja države, gdje god da se nalaziš u tom trenu. 20 minuta!
I tako dok smo se vozili ACROSS THE COUNTRY razmišljala sam o svim krajevima svijeta… neistraženima, nepoznatima, meni neviđenima… Toliko toga se može vidjeti… ali sada ne mogu vidjeti tipkovnicu … stoga: laku noć dobri puče!
Via Luqa Int.
Da, zaboravila sam četkicu. Da, zaboravila sam pastu. Da, zaboravila sam provjeriti je li je mama ostavila ključ od auta kako bismo mogli lakše stići na trajekt… Nismo lakše stigli na trajekt, jer je mama oba ključa uzela…
Putovanje prema Zagrebu mi je kao prigradska linija… Ne predstavlja mi pravi osjećaj putovanja, a i u busu često „miriše“ kao i prigradski autobusi… U autobusu je bio isti film koji sam gledala prošli tjedan kad sam bila išla u Zagreb s drugom kompanijom. Baš se pitam da li dilaju jedni drugima filmove i smanjuju troškove. Film je jedan u nizu romantičnih komedijica gdje se sve zna a opet gledamo jer… eto, lipo je vidjeti da se na kraju sve dobro svrši.
Zagreb ko Zagreb. 6 godina živila u njemu, a kao da nisam nikad. Kad dođem u Zagreb, kao da nisam niti otišla. U ovoj priči, Zagreb je samo usputna stanica. Prava stanica je puno južnije…
Probudila sam se u 5 s ciljem da, kao dobra curica, a aerodrom stignem 2 sata ranije, kako već pristoji međunarodnim letovima. Dok sam se tramvajem drndala do autobusnog kolodvora, shvatim da sam upravo minutu zakasnila na bus za Pleso. Okušala sam sreću, ali uzalud. Nisu to naši otočki autobusi koji bi te čekali. Ili bi jednostavno kasnili.
Burek, voda i čekaonica. Ulazi plava djevojka s naočalama i vozač se sav zanese. Prvo odmjeri sam sebe (kako stoji i kako mu stoji) a onda joj priđe s uletom koji ne može nikom upaliti, a kamoli njemu, u 6 ujutro, dok ona zainteresirano gleda u mobitel.
Došao mi je autobus i sjednem odmah iza vozača. Toliko mi je bila teška torba da mi je u želucu došla muka. Na radiju „Oh happy day“, vani pljušti kiša. Taman kad sam došla sebi shvatila sam da bus stalno staje. Ne sićan se da je ikad prije stajao. Jesam li ja krivom busu? Da nije ovo bus za Veliku Goricu? Na moju sreću, nije bio.
13,3 kg teška torba otišla je na pokretnu traku. Zauzvrat, 2 karte.
(pauza za ukrcaj u avion)
Ovaj tekst sam trebala nastaviti u Munchenu gdje bih čekala let za Maltu. Međutim, čim smo ušli u avion, obavijestili su nas da je radar u kvaru i da je opasno krenuti s tim kvarom. Svi smo vratili u zgradu i sad čekamo.
Dok čekaš nove informacije, koje nam uvelike determiniraju daljnji tijek letenja - najbolje vidiš kakav je čiji karakter. Ima ekipe koja su uvik gura da bude prva, da dobije svoje informacije što je prije moguće, bez obzira što osoba do nje putuje na drugi kraj svita, a ona u susjedni grad u Njemačkoj. Onda ima ne-govornika hrvatskog jezika koji samo viču: „english please“. Ima onih koji će zaobići gužvu, ali onda će gnjaviti službenicu do maksimuma. Ima i nas koji nismo u katastrofalno lošoj situaciji, ali bez pare u džepu. Ako ništa drugo, ako se već kvar morao dogoditi, dobro je da se je dogodio u Hrvatskoj.
Dobila sam nekoliko mogućnosti: Otići umjesto Munchen-Malta u Frankfurt pa u Munchen pa u Rim i onda u Maltu. Ili u Munchenu prespavati. Ili sutradan u ovo vrijeme. Ja još čekam i nadam se da će sve biti u redu i da ću otići sada.
Dok se nešto oko mene događa, stalno percipiram i želim sve zapisati… a sada, kada zaista sve što mogu jest pisati – sad ne znam što bih rekla… razmišljam o svojoj kroničnoj nesnalažljivosti u prostoru; o svom tihom glasu koji ne može dozvati konobara; o svom nastojanju da ga ipak donese, ali neinzistiranju da ga stopli.
Kad smo se vezivali u avionu, proširila sam maximalno onaj pojas i taman se zapela. Mislim, jesam široka, ali ima i širih od mene – kako oni zapnu taj pojas? Kažu da će se u nekim kompanijama za debele morati plaćati duplo sjedalo. To je pravo mjerilo za ozbiljnu dijetu. Dok god se klasificiran kao „jedno sjedalo“ – do tada možeš živjeti sa sobom :D a sve ostalo je alarm za uzbunu….
- prekid –
upravo sam saznala da je sve popravljeno i krećemo prema Munichenu!