I danas pada kiša, baš kao i tad... i isto tako prolaze autobusi pored mene... više se ne trzam na one zelene koji su odveli one ''od prije'', niti na crvene koji su odveli one ''od sad''... Više ne vidim onako dobro i onako jasno... poentu svega – vidim samo sjene.

Krećemo se po njima, trudeći se da nas ne vide – želeći da nas ne vide... ne želeći objašnjavati, ne želeći ništa više do onog što većina ima... U toj želji nastavljamo igre u sjenkama, iz kutka podsvjesti vrištimo sebi u onaj obamrli dio svjesti pokušavajući da se opomenemo...

Meni je lako, već odavno sam počeo da gubim vid. Sjenke se prepliću sa svjetlošću. Kad zaprijeti opasnost da me obasja svjetlost Njihovog mraka, skinem naočale i nastavim da gledam pravo... u suton Njihovog dana. Gledam ih, a ne vidim ih – čujem, a ne čujem ih... Zidovi su visoko i oni ih ne mogu proći.

Neke sjenke nestanu, neke se pojave. Bore se sa porivima tuđih života, s njihovim očekivanjima, sa željom da se uklope koja se sukobljava sa željom da opstanu.

Sjenke se i dalje prepliću i žive svoje živote u strahu od Svjetlosti njihovog mraka.