Prodavac, službenica i direktor odoše na ručak i nađoše staru uljanu lampu. Protrljaše je a iz lampe izađe, možete misliti - duh u oblačku dima i reče:

"Obično ispunjavam tri želje, ali ću svakom od vas ispuniti samo po jednu."

"Prvo meni!" - reče službenica - "Želim biti na Bahamima i voziti gliser ne mareći ni za šta na svijetu."

Puf! I ona nestane.

Prodavac, u čudu, rece:

"Ja sam slijedeći! Ja sam slijedeći! Želim da sam na Havajima, da ležim na plaži s prekrasnom plavušom i zauvijek budem okružen pina coladom i ljubavlju svog života."

Puf! I on nestane.

"Ti si na redu!" - reče duh direktoru.

A on reče:

"Želim da se ovo dvoje poslije ručka vrate u kancelariju."

Naravoučenije: uvijek pustite šefa da govori prvi.

I danas pada kiša, baš kao i tad... i isto tako prolaze autobusi pored mene... više se ne trzam na one zelene koji su odveli one ''od prije'', niti na crvene koji su odveli one ''od sad''... Više ne vidim onako dobro i onako jasno... poentu svega – vidim samo sjene.

Krećemo se po njima, trudeći se da nas ne vide – želeći da nas ne vide... ne želeći objašnjavati, ne želeći ništa više do onog što većina ima... U toj želji nastavljamo igre u sjenkama, iz kutka podsvjesti vrištimo sebi u onaj obamrli dio svjesti pokušavajući da se opomenemo...

Meni je lako, već odavno sam počeo da gubim vid. Sjenke se prepliću sa svjetlošću. Kad zaprijeti opasnost da me obasja svjetlost Njihovog mraka, skinem naočale i nastavim da gledam pravo... u suton Njihovog dana. Gledam ih, a ne vidim ih – čujem, a ne čujem ih... Zidovi su visoko i oni ih ne mogu proći.

Neke sjenke nestanu, neke se pojave. Bore se sa porivima tuđih života, s njihovim očekivanjima, sa željom da se uklope koja se sukobljava sa željom da opstanu.

Sjenke se i dalje prepliću i žive svoje živote u strahu od Svjetlosti njihovog mraka.

Eh... odavno me nešto nije natjeralo na neku veću i dublju analizu... međutim ovaj vikend je načinio značajne promjene... S obzirom da sam vikend proveo s mojom polovnjačom u Sarajevu, jedna od nepisanih stavki moje liste zaduženja je bilo upoznavanje društva gore navedene persone, što je zapravo i sasvim normalno - jer kad nekom uđeš u ljubavni život kao aktivni član istog, automatski se uvlačiš i u ostale sfere njegovog života, samim tim i društvene...

Tako na listi upoznavanja je bilo par osoba, sve zanimljive individue sa pokojim minusom kojeg svi imamo kao karakternu osobinu, ali me je jedna osoba stvarno iznenadila.

To je bio on, momak fenomenalnog izgleda i simpa imagea. Individua plavih očiju i zanimljivog smješka sa onim zanimljivim sarajevskim naglaskom na koji sam pao i kod moje polovnjače... Sve u svemu - fizikalije čista petica! Međutim nakon druge vremenske petice, ostao sam pomalo zatečen - iza nevjerovatnog izgleda i nekog po meni macho stava - bila je veoma nesigurna osoba. Maska stvarno efikasno obavlja svoj dio posla dok ne zavirite ispod haube i ispod nje primjetite nekog ko se strahuje da ne ostane sam, ko se boji načiniti korak jer bi svaki mogao biti pogrešan.

Ako uporedimo mene i njega - on se, sudeći po onom vizuelnom aspektu, nalazi bar tri koplja ispred mene, ali što se tiče samopouzdanja, mislim da ne smijem ni porediti. Ako bi spojili njegov look i moj brain mislim da bi to bila kombinacija na kvadrat!

U svakom slučaju na svemu se može poraditi, kako na izgledu tako i na sigurnosti - i stvarno se nadam da će i on pronaći taj nedostajući dio sebe.

Na samom kraju da se osvrnem na moju Justine iliti Just a Girl. Upoznali smo se nakon kako ona reče 4 ili 5 godina net poznanstva. Znate one slike koje sebi u glavi sklopite o nekome na osnovu priča? Ja nikad nisam imao neku predstavu kako bi ona trebala da izgleda - ali izgledala je baš onako - kao Just a Girl.

Prva misao nakon raspoznavanja ko je ko i rukovanja, je bila da li je rukovanje dovoljno za pozdrav nekome koga virtuelno poznaješ 5 godina? Meni nije! Zagrljaj je pao - ostali su samo dobri utisci!

Svaka čast, Justine!

Eto... ja i moje ludorije... znate li kako je zanimljivo doći u neki grad ponovo nakon dvije godine?

evo, ja sam ponovo u Sarajevu... moram priznati da mi je žao što nisam prije došao... upoznao sam zanimljivih ljudi i za kojih pola sata idem da se upoznam s mojom Justinkom s kojom se znam vječnost ili dvije, ali naizad da i ta osoba poprimi lik uz koji ću da je vežem...

Bolja polovina na faxu riješava ispit, a ja malo pržim cigarete i čukam po netu... naizad sam skinuo jedan bitan poslovni projekat s vrata pa malo dišem...

I da: obolio sam od neizlječivog hedonizma ovih dana... ne računajte na moje dubokoume analize i dijagnoze :) ipak život je prekratak da bi sve ugurali razvrstali i u ladice...

Veliki mah mah iz Sarajeva...

Cisto da se javim... mrzim ovako prazne postove stavljati al sta da vam radim... Kod mene puno manjih promjena i pokoja veca :) Vjerovali ili ne spremam ispit iz sociologije... moja bolja polovnjacha mi je dala razlog da se malo usresredim - tnx na tome :)

Za vikend idem u Sarajevo... nisam bio par godina, dvije zapravo... pozdrav svima...