Lično mislim da su ljudi poprilično nezahvalna i neracionalna bića - znam po sebi. Ma koliko ti nešto išlo od ruke i bio "zadovoljan" to ni ne primjetiš dok te problemi ne srede u prvom krugu i onda se zamisliš...

Tako sam juče vukao se po gradu... cijeli dan misio o vikendu koji sam proveo s Red i tražio manu u tome svemu. Ta veza funkcioniše pre-jebeno-savršeno, a s obzirom da sam navikao da nešto ne štima u mom životu ovo me samo čini nervoznijim...

I tako u tom momentu samoanaliziranja i presipanja utisaka iz jedne zdjelice u drugu, saznadoh da je prijateljica iz Srbije koja je dijabetičar cijeli život, kojoj su uspjeli da stabilizuju bolest, pala u komu i da joj nije dobro...

Nakon par pokušaja da je nazovem i ne odgovaranja na telefon, poslao sam joj zmz s tipičnim da sam čuo da nije dobro i da je pitam kako je... Cura, koja se inače zove Anna, poslala mi je poruku:
Šta reći? Ona ne zna do kad će živjeti, možda 100 godina a možda samo još koji dan, ali ta volja za životom se ne viđa često! Studira, trudi se, uvijek nešto uči i pronalazi sreću u svakom novom danu, a ja ne mogu biti zadovoljan sa pre-jebeno-savršenom vezom!

Stvarno me treba na odstrijel!