U subotu veče sam imao baš pakleno isplanirano veče: otići do grada, naći se s frendovima otići na neki Rođ i onda otići na još jedan gdje će biti oblivanje do zore. I tako u razmišljanju o oblivanju nađoh se s pitanjem: kako do grada?

Već je oko osmice navečer, tak da s periferije neće biti nekog busa do 9ke a ja moram tad već uveliko bit u gradu... Ništa, samo lagano podignuh ručicu i opali po stopanju... Brojim: 5... 7... 12 auta a još niko nije stao... nije upalilo... idem pješke, valjda stignem... i taman 20ak metara odmaknem od prvobitnog položaja, auto daje lijevi žmiger i zaustavlja se na autobuskoj stanici...

''Krenuti ka njemu ili ne?''

''Ma, zašto da ne!''

I opalim trčat ka autu. Ja tamo kad skontam da je neki lik izašao iz auta i odlazi, a da se vozač sprema da krene...

''Hej, hej... hoćete do grada?'' – pitam ja (dernjam se) kroz prozor.

Tišina...

Ne ometam se i nastavljam da se uvaljujem:

''Hej, ima li živih?''

Zavirim unutra, a njih 4vero: dvije cure nazad, tip naprijed i neki matori vozač, a kako sam ih počeo brojati pa nešto kontati skontam da onom tipu zurim u facu ko budala :)

''Hej mogu s vama? Ma nisam ja debeo, ne zauzimam puno prostora... hajd' mogu li?''

Onaj tip što sam mu zurio u facu, se nasmješi, otvori vrata i pređe kod onih djevojaka nazad i mene pusti na prvo sjedište... wow... mogao sam dva put sjesti koliko je bilo prostora a ovi nazad se poslagali ko sardine :)

I tako se ja uvalih... vožnja od ugodnih 15 min, je bila svega par puta prekinuta pitanjima gdje idem da znaju gdje da me istovare i mojim pokušajima da obuzdam smjeh jer sam stvarno nagnjavio ljude... mislim da se više nikad neće zaustaviti pored puta da neko izađe iz auta :)