Zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina, kaže stara izreka… a pobjednik se uvijek vraća na mjesto pobjede, kažem ja …
Da vas podsjetim, lani sam odlučio prvi put u životu odraditi jedan plivački maraton i odabrao Rabac, zbog prikladne duljine – 2.500 m. Cilj mi je bio isplivati, kako god, tako da sam ostao jako iznenađen rezultatom, peti apsolutno, treći od muškaraca i prvi u kategoriji preko 40 godina. I naravno, osladilo mi se, pa sam jučer krenuo ponovo. No ovaj put nije mi bio cilj samo isplivati, htio sam popraviti onaj grozni rezultat od 49 min, isplivan po velikoj buri. Jutro se činilo vrlo mirno, upravo idealni uvjeti. Tako je bilo i kad sam stigao u Rabac, negdje oko 8 i kvarat. Na terasi za prijave bilo je svega nekoliko ljudi, pa sam odlučio najprije popiti kavu (i otići na WC)… dok sam se vratio, već se stvorila gužva, a ubrzo sam shvatio i zašto. Obavezan liječnički pregled na licu mjesta !!! Neki tip je svakog plivača posjeo do sebe, ispitivao o bolestima, lijekovima, alergijama (???), zatim mu mjerio tlak i puls (umjesto štoperice je koristio mobitel). I to je išlo tako sporo, da mi se tlak digao do neba… Ups ! Tek tad sam se sjetio da redovito imam povišeni tlak kad mi ga netko drugi mjeri. Doma se ona spravica često sama od sebe isključi, jer mi je tlak prenizak da bi se registrirao, ali kod liječnika – druga priča. No što je - tu je, bez njegovog potpisa nema plivanja. Čim sam sjeo, kažem ja njemu da mi je tlak uvijek nešto viši zbog treme, a on meni da nema veze, da se to odmah vidi kad je od treme (kako?). I izmjeri on 160/90. Užas ! A puls 120 . No ipak me je pustio, uz pitanje jesam li svjestan u kakav se rizik upuštam ? Kasnije sam čuo da je to pitao svakoga.
Uskoro je krenula utrka. Najprije mi, na 2.500 i 5.000 zajedno (pametno), a kasnije oni na 1.000. Odlučio sam držati na oku (koliko bude moguće) čovjeka koji je lani doplivao prije mene, i ako bude moguće, u finišu ga prestići. Od konkurencije sam snimio neku curicu, koja je očito plivačica, i koju teško da mogu dobiti. I još jednog lika u dugim plivačkim gaćama a'la Duje Draganja, koji je isto valjda opasan, inače ne bi davao 100 € za gaće. Ostali opasni plivali su na 5.000 (razlikovali smo se po brojevima). Već pred prvom bovom more je postalo valovito, ne strašno, ali ipak. K vragu, zar nikad neću naletjeti na onako, mrtvu bonacu, da moja legendarna tehnika dođe do izražaja, ovako se sve mora na snagu. Da bude stvar gora, plivao sam gotovo samo na ruke, jer sam od prvog trenutka osjetio da će me hvatati grčevi u nogama. Okrenuo sam oko prve bove i pokušao se orijentirati na drugu, što je zbog sunca bilo nemoguće. Plivao sam stoga prema nečijem tragu, nadajući se da taj zna što radi. Na drugoj bovi sam ga dostigao, jer je on radio luk od 5 metara oko bove. I tad skužim, pa to je onaj lik kojeg sam trebao držati. I tako se ja zalijepim njemu uz bok, onako na pola tijela. Osjetio sam da mogu držati taj tempo i pojačati u cilju. Na pola puta od zadnje bove do cilja, taman kad sam razmišljao da li da krenem ranije, ili da čekam zadnjih 100 m, tip se okrenuo na leđa (???) i počeo zaostajati. Pojačao sam, i polako se odlijepio od njega. Do cilja je bilo još oko 400 m i ispred mene, na vidiku nije bilo nikoga ! Je li moguće da sam prvi ? Onih par slovenaca i naših, koji plivaju za novce u velikoj trci su već okrenuli oko treće bove, dakle moram samo paziti na ovog „leđaša“ iza mene. Nagazio sam „do daske“. Nakon jedno 200 m. živo me je zanimalo jesam li mu pobjegao, ali nisam se usudio okretati i gubiti dragocjeno vrijeme. Ionako, jače ne mogu. Zadnjih 200 metara mi se oteglo kao da je kilometar. I konačno cilj.
Gledam oko sebe, ima dosta plivača, ali svi imaju brojeve ispod 100 (dakle plivali su na 1.000 m.). Onog „leđaša“ sam ostavio nekih tridesetak metara, ali, gle iznenađenja, pa on se okreće oko treće bove i nastavlja plivati, dakle to nije onaj na kojeg sam mislio. Nakon minutu i pol iza mene u cilj ulazi onaj u gaćama a'la Duje. Dakle nije tako strašan kako sam mislio. Odmah pliva prema meni, čestita mi i pita za rezultat. Sad zbilja ništa ne kužim. Onaj moj nesuđeni konkurent dolazi iza mene nekih 3-4 minute. Tada saznajem i svoj rezultat, 42 min. i nešto, dakle 7 minuta bolje nego lani, stvarno je dobro, no moram sačekati proglašenje, jer ovako se ništa sigurno ne zna…
Ručak i proglašenje, potpuno isto, isti hotel, ista pašta, i bezobrazno skupa cuga. Trickeri me zovu za svoj stol, taman im jedan fali. Na stolu sa medaljama, četiri ogromna pehara, po jedan za pobjednika svake od 4 discipline. Svašta, dakle muški i ženske u istoj kategoriji. Ali zato svakom sudioniku lijepa plaketica. Zgodno ali skupo. Bolje da su umjesto toga kupili po dva pehara za svaku trku. Da bi opravdao takav način razmišljanja, organizator daje primjer kako je, eto, u trci na 2.500 m. apsolutni pobjednik žena ! Pa da, sad sam se tek sjetio one curice! Prišuljao sam se zapisničkom stolu i povirio na njen rezultat : 35 min !!! Naravno, zato je nisam ni vidio, pa ona je bila više od 500 m. ispred mene. Svejedno, moram biti zadovoljan rezultatom. Drugi apsolutno, prvi od muških, i naravno, prvi u kategoriji starijih od 40 godina…
|
