04.06.2007., ponedjeljak
22. Plitvički maraton
Ne, nisam trčao maraton, da se odmah ogradim, nego onu kraću utrku na 16 km. I bilo je fenomenalno, iako mi je poslije bilo malo žao da nisam bio spreman za glavnu trku. No, da počnem ispočetka.
Od kad se bavim triatlonom i trčanjem (i svim ostalim što u to spada), uvijek se ova plitvička utrka preklapala sa triatlonskom utrkom u Rijeci, tako da zbog obaveza prema klubu nikad nisam mogao niti razmišljati njoj. Ove godine je triatlon otkazan, pa se sve složilo samo po sebi. Krenuli smo jako rano, već u 5 sati iz Crikvenice. Kako putem nijedan kafić još nije bio otvoren, na Plitvice smo stigli već oko 7. Kiša je polagano padala i još nigdje nije bilo nikoga. Prošetali smo do startno-ciljne linije, gdje su vrijedni domaćini tek pripremali „teren“. Uskoro su počeli stizati i ostali trkači, pa tako i ekipa iz Kastva, koja nam je dan ranije podigla brojeve. Malo po malo i vrijeme početka utrke se približilo. Na startu velika gužva, preko 600 trkača na sve tri utrke. Ona najkraća, na 7 km. trebala bi startati pet minuta kasnije, ali mnštvo trkača je već na startu i radi nepotrebnu gužvu. Odlučio sam, kao i obično, startati iz zadnje linije, jer zaista ništa nisam očekivao u rezultatskom smislu. Nikad nisam trčao ovdje, i nemam blage veze koji bi rezultat bio dobar. Ne znam niti u kakvoj sam formi. Jedino što mi je išlo na ruku bilo je vrijeme, jer obožavam trčati po kiši, samo da nije pljusak. Ovaj moj „iskusni“ dio ekipe nasmrt me je isprepadao težinom staze. No, nisam se dao uplašiti, jer dosta dobro trčim na brdu. Napokon start. Deset sekundi nakon pucnja, još se nisam bio ni pomakao s mjesta. Tek onda, lagano, korak po korak i masa je krenula. Mislio sam da će se to brzo prorijediti, kao što obično biva, no, uska cesta i masa trkača učinila je da sam na prolazu na 2 km. imao vrijeme preko 11 minuta … a sve nizbrdo ! Tek kad smo izbili na glavnu cestu, trka je za mene zapravo počela. Pustio sam da me noge nose onako : koliko ide, bez forsiranja. No kako nizbrdici nije bilo kraja, a neki su me počeli i prestizati, počeo sam i ja pomalo ubrzavati. Pa kad ću, ako ne nizbrdo. I tako, u popriličnoj jurnjavi stigosmo i do mosta, nakon kojeg počinje zloglasni uspon od cca 3,5 km. Znao sam da sad treba usporiti. Ljudi se obično zeznu, pa nastoje zadržati isti ritam, i onda „izgore“ nakon prvog kilometra. Tako je bilo i ovaj put. Mislim da sam na tom usponu prestigao bar 40-50 trkača. Mogao sam i jače, ali nisam znao što me još čeka. Ispalo je, da nije ništa strašno. Još nekoliko blažih nizbrdica i uzbrdica i završni, ravni kilometar. Jurio sam kao lud, tih zadnjih 2-3 kilometra, nastojeći nadoknaditi sve ono što sam propustio, najprije zbog gužve, a onda iz pretjeranog opreza, ali, željenih 1:20 koliko mi se tijekom utrke učinilo da bi mogao, nisam uspio dohvatiti. Ipak, čini mi se, da ni ovih 1:22:10 nije loše. U finišu me je lovio, ali me nije uspio uloviti, dragi gospodin Zoran Petković, 65 godišnji trkač iz Karlovca, koji u svojoj kategoriji nema konkurencije kod nas. A on je nedavnu Turopoljsku trku završio za 1:35, više od deset minuta ispred mene …
Sve skupa, izuzetno lijep trkački doživljaj, bez konkurencije najljepša utrka kod nas, i mislim da ću odsad redovito odlaziti, makar na 16, ako se već ne uspijem spremiti za maraton. I još nešto, staza uopće nije toliko teška kako ljudi govore. Jasno da nije za obaranje rekorda, ali nipošto je ne treba izbjegavati samo zbog ono malo brda …
|
- 11:57 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
