11.06.2007., ponedjeljak
Novigradski triatlon ...
U nedjelju sam ustao vrlo rano, prije šest, jer se još uopće nisam bio spremio za današnju utrku. Za divno čudo, osjećao sam se jako dobro obzirom na protekla tri dana. Ništa me nije boljelo, što znači da sam se dobro istegnuo i da ipak nisam prejako trčao jučer.
U zadnji čas sam se odlučio putovati sam, bez familije, jer teško da bi njih nagovorio na polazak tako rano. Spremio sam se vrlo brzo i već u šest i pol krenuo, najprije na Kantridu na pumpu (tamo imaju običan super po 7,75 kn.) a onda preko tunela za Buzet, jer mi se taj pravac učinio najkraći. Dan je bio prekrasan, ali se vidjelo da će biti još toplije nego jučer. Kad sam stigao iznad Buzeta, iznenadio sam se vidjevši maglu, kao da cijeli oblak sjedi u dolini rijeke Mirne. Vozeći se, uživao sam u prizorima kao iz bajke. Magla i sunce stvarali su neobičnu igru svjetla i sjene. Motovun je izgledao kao da lebdi visoko u zraku, jer je brdo ispod njega bilo zaklonjeno maglom iste boje kao i nebo. Šteta da nikad ne nosim fotoaparat sa sobom, iako sumnjam da bi takva čarolija ostala zabilježena u izvornom obliku.
U Novigrad sam stigao oko osam, i jedva našao mjesto prijave. Normalno, kad još nije bilo nikoga, obično me auti sa biciklama na krovu odvedu na pravo mjesto. Bilo nas je puno iz Rijeke, ali smo došli sa previše auta. Svi su se, kao i ja, u zadnji čas nešto odlučili. Vrijeme je polako prolazilo i sat vremena prije starta, sjeo sam na biciklu i zaprašio pretpostavljenom biciklističkom stazom. Kasnije se pokazalo da sam pogrešno pretpostavio. Razvozio sam jedno 7-8 km. i vratio sa u zonu izmjene. Već je bilo sve krcato, jedva sam našao mjesto za svog oldtimera. Jedan mi je triatlonac rekao da bi bilo vrijeme da je poklonim nekom muzeju.
Bilo je dosta talijana i slovenaca, sve skupa cca 80 trkača. Okupili smo se na startu, i čekali najavljeni briffing, koji se pretvorio u bezvezno nadvikivanje i zapitkivanje, pa je organizator svako malo fućkao da privuče pažnju. Na kraju je jedno takvo fućkanje označilo start, što mnogi nisu shvatili, pa su zakasnili i po 30 sec. Start triatlonske utrke je uvijek jako uzbudljiva stvar. Gomila ruku, nogu, naočala i kapa, sudaraju se u zapjenjenoj vodi, svi se guraju, a nerijetko se zaradi i pokoji bubotak . Ispočetka sam znao biti jako fin i obazriv, ali sada sa velikim zadovoljstvom i sam mlatim oko sebe. Najslađe mi je, kad nekoga ko se bezobrazno gura, kao slučajno zahvatim po licu i smaknem mu naočale. No, kao i uvijek, nakon 200-300 metara i to čudo prođe i nastavak utrke je nešto ugodniji. Ovaj put nije bilo bova, nego se plivalo ravno na usidrenu ribaricu, i okolo nje nazad. To je bilo prvi put da mi njuh odlično poslužio u orjentaciji. Ribarica je, naime, smrdjela po staroj ribi i mrežama. Otplivao sam prilično dobro, i pojurio prema bicikli. Ovaj put sam izveo vrlo traljavu izmjenu, i izgubio najmanje 30 sec. bez veze petljajući oko majice i kacige. Izlazak iz grada, po uskim ulicama pod kutom od 90 stupnjeva mi nije jača strana. Tek na otvorenoj cesti nekako sam povukao. Kako je bilo dosta talijana, koji su po izgledu i opremi vrhunski profesionalci, a po stvarnim mogućnostima rekreativci, imao sam dosta prilika šlepati se u zavjetrini, tako da sam odvozio cijelu stazu prosjekom nešto sitno preko 30 km/h, što je za mene jako dobro, pogotovo što je bilo i dosta brda (istina, ne preteških). Na trčanje sam krenuo nakon ponovo loše izmjene, i nekako izgurao do okreta, a poslije je bilo lakše. No, ipak me je prestiglo 5-6 trkača, što mi se inače ne dešava. Vjerojatno je razlog dosta dobra vožnja, to su zapravo bili oni, koji bi me da sam vozio lošije, prestigli već na bicikli. Nisam imao nikakvu orjentaciju o ukupnom vremenu, pa me je rezultat od 1:16:40 jako ugodno iznenadio. Obično idem debelo preko 1:20, osim na Jarunu gdje je staza idealna, i onaj put u Varaždinu gdje je biciklistička staza bila osjetno kraća. Pošto organizator nije dao vremena po segmentima (bez veze) ostaje mi da sam procijenim: Plivanje 13:54, toliko je neko dreknuo kad sam prolazio u zoni nakon plivanja, i to je vjerojatno točno, Čista bicikla prema mom satiću 38 min. ravno. Kad se uzme da sam u dvije izmjene prosuo najmanje minutu i pol, ispadne da sam trčao 22:30, što bi bilo izvrsno za onu vrućinu, naravno, ako je staza točna.
No ipak nedovoljno za medalju u kategoriji, jer su se u manje od 4 minute koliko mi je falilo do trećega, ugurala još dva talijana.
|
- 14:28 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Kastafski kros 2007 ...
U subotu sam bio na Kastvu jer su me organizatori zamolili da im posudim startne brojeve od TK Rivala za njihov proljetni kros u prirodi. Uzeo sam opremu i ovaj put čvrsto odlučio odraditi samo lagani trening, jer me je sutradan očekivao triatlon u Novigradu. Osim toga, osjećao sam se dosta loše.
Sve je to počelo još u četvrtak, na praznik. Ujutro sam odradio kompletan triatlonski trening, samo laganim tempom i pomiješanim redoslijedom, najprije bicikla, pa trčanje i na kraju plivanje. Popodne se razvedrilo, pa sam odveo djecu na kupanje i odradio još jedan plivački trening. (za one koji me ne znaju, moj plivački trening podrazumijeva 500-600 m laganog rasplivavanja). U petak sam imao jako naporan dan na poslu, uključujući kraće putovanje autom po najgorem suncu. Uvečer sam bio sav nekako izmožden i pregoren, kao da sam doživio toplotni udar. No bilo mi je malo blesavo ne trčati kad sam već tamo. Krenuo sam lagano, i kad sam vidio da su svi pojurili nisam se dao navući. Bilo je izuzetno vruće i sparno, čak i u dubokoj šumi. Čak i taj lagani tempo predstavljao mi je popriličan napor. Prije okretišta sam vidio na neki već posustaju i povremeno prelaze u hodače. Eto, uvijek ista priča. Dobro da nisam i ja krenuo jače. Na kraju, 7 minuta lošije vrijeme od uobičajenog, što znači da sam trebao još lakše. Najsmješnije mi je bilo što mnogi nikako da shvate da sam odradio trening, nego su mislili da sam i ja pukao. Uslijedilo je ugodno druženje i komentari na rezultate i proglašenje pobjednika u već jako dobro poznatom Kastafskom stilu. Skoro svi su dobili poneku medaljicu (osim mene, u mojoj kategoriji je bio ukupni pobjednik, i ukupno treći i četvrti). Ali zato sve pohvale za klopu. Odlična ideja da svako dobije bon u vrijednosti od 35 Kn, koji vrijede u tri različita lokala, pa svakom po volji. Većina se (pametno) odlučila na legendarnu Šporovu jamu, gdje sam pojeo izvrsnu istarsku maneštricu sa suhim mesom, a na izboru su bila još tri ništa manje privlačna menija. Čak i palačinke na kraju ...
|
- 14:25 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
04.06.2007., ponedjeljak
22. Plitvički maraton
Ne, nisam trčao maraton, da se odmah ogradim, nego onu kraću utrku na 16 km. I bilo je fenomenalno, iako mi je poslije bilo malo žao da nisam bio spreman za glavnu trku. No, da počnem ispočetka.
Od kad se bavim triatlonom i trčanjem (i svim ostalim što u to spada), uvijek se ova plitvička utrka preklapala sa triatlonskom utrkom u Rijeci, tako da zbog obaveza prema klubu nikad nisam mogao niti razmišljati njoj. Ove godine je triatlon otkazan, pa se sve složilo samo po sebi. Krenuli smo jako rano, već u 5 sati iz Crikvenice. Kako putem nijedan kafić još nije bio otvoren, na Plitvice smo stigli već oko 7. Kiša je polagano padala i još nigdje nije bilo nikoga. Prošetali smo do startno-ciljne linije, gdje su vrijedni domaćini tek pripremali „teren“. Uskoro su počeli stizati i ostali trkači, pa tako i ekipa iz Kastva, koja nam je dan ranije podigla brojeve. Malo po malo i vrijeme početka utrke se približilo. Na startu velika gužva, preko 600 trkača na sve tri utrke. Ona najkraća, na 7 km. trebala bi startati pet minuta kasnije, ali mnštvo trkača je već na startu i radi nepotrebnu gužvu. Odlučio sam, kao i obično, startati iz zadnje linije, jer zaista ništa nisam očekivao u rezultatskom smislu. Nikad nisam trčao ovdje, i nemam blage veze koji bi rezultat bio dobar. Ne znam niti u kakvoj sam formi. Jedino što mi je išlo na ruku bilo je vrijeme, jer obožavam trčati po kiši, samo da nije pljusak. Ovaj moj „iskusni“ dio ekipe nasmrt me je isprepadao težinom staze. No, nisam se dao uplašiti, jer dosta dobro trčim na brdu. Napokon start. Deset sekundi nakon pucnja, još se nisam bio ni pomakao s mjesta. Tek onda, lagano, korak po korak i masa je krenula. Mislio sam da će se to brzo prorijediti, kao što obično biva, no, uska cesta i masa trkača učinila je da sam na prolazu na 2 km. imao vrijeme preko 11 minuta … a sve nizbrdo ! Tek kad smo izbili na glavnu cestu, trka je za mene zapravo počela. Pustio sam da me noge nose onako : koliko ide, bez forsiranja. No kako nizbrdici nije bilo kraja, a neki su me počeli i prestizati, počeo sam i ja pomalo ubrzavati. Pa kad ću, ako ne nizbrdo. I tako, u popriličnoj jurnjavi stigosmo i do mosta, nakon kojeg počinje zloglasni uspon od cca 3,5 km. Znao sam da sad treba usporiti. Ljudi se obično zeznu, pa nastoje zadržati isti ritam, i onda „izgore“ nakon prvog kilometra. Tako je bilo i ovaj put. Mislim da sam na tom usponu prestigao bar 40-50 trkača. Mogao sam i jače, ali nisam znao što me još čeka. Ispalo je, da nije ništa strašno. Još nekoliko blažih nizbrdica i uzbrdica i završni, ravni kilometar. Jurio sam kao lud, tih zadnjih 2-3 kilometra, nastojeći nadoknaditi sve ono što sam propustio, najprije zbog gužve, a onda iz pretjeranog opreza, ali, željenih 1:20 koliko mi se tijekom utrke učinilo da bi mogao, nisam uspio dohvatiti. Ipak, čini mi se, da ni ovih 1:22:10 nije loše. U finišu me je lovio, ali me nije uspio uloviti, dragi gospodin Zoran Petković, 65 godišnji trkač iz Karlovca, koji u svojoj kategoriji nema konkurencije kod nas. A on je nedavnu Turopoljsku trku završio za 1:35, više od deset minuta ispred mene …
Sve skupa, izuzetno lijep trkački doživljaj, bez konkurencije najljepša utrka kod nas, i mislim da ću odsad redovito odlaziti, makar na 16, ako se već ne uspijem spremiti za maraton. I još nešto, staza uopće nije toliko teška kako ljudi govore. Jasno da nije za obaranje rekorda, ali nipošto je ne treba izbjegavati samo zbog ono malo brda …
|
- 11:57 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
