Obzirom da sa svih strana dobivam kritike kako sam se zalijenio i kako ništa ne pišem, odlučio sam napokon dati si malo truda i napisati novi post. Doduše, nisam baš imao ni o čemu pisati. Nisam bio na nekoj utrci, a ni treninzi mi nisu baš zanimljivi, vjerojatno zato jer ih niti nema.
No, današnje prekrasno vrijeme potjeralo me je na 3. kolo ovogodišnje duatlon lige. Po običaju, došao sam među prvima, vjerojatno zato što ostali stigli u zadnji čas. Skupilo nas se desetak, ali na startu nas je bilo samo 7. Ostali su preuzeli uloge sudaca i promatrača. Bilo je i dosta drugih biciklista i trkača na stazi. Krenuo sam dosta oprezno (čitaj polako) jer nisam stvarno dugo vremena odradio neku duatlonsku (ili triatlonsku) utrku. Vrlo brzo su mi ostali počeli odmicati. Na prvom kilometru bilo je 3:56 i to je čak i prebrzo za mene. Ljubas i mali Mateo su poveli kolonu, za njima Šegi, pa Sanjin i Iva. Iza njih ja, i još samo Sandra iza mene. Na okretu sam imao, čini mi se 10:36, što je još uvijek prebrzo. Bilo je dosta toplo i počeo sam se poprilično znojiti ispod dvije majice. Do kraja prvog trčanja zadržali smo isti raspored i otprilike iste razmake, što znači da smo svi pojurili malo prejako. Izmjenu sam izveo vrlo brzo, i odmah ulovio Ivu na biciklu koja je valjda mijenjala tenisice sprintericama, jer je bila dosta ispred mene. Predložio sam da zajedničkim snagama pokušamo uloviti Sanjina, koji je bio svega 200-300 metra ispred nas. Najprije sam povukao ja, onda sam pustio Ivu, pa na nizbrdici opet ja. Na okretu prvog kruga sam vidio da je Sanjin ulovio Šegija (ili ga je ovaj sačekao) pa sam rekao Ivi da nam je trud propao, sad kad su i njih dvojica. Onda se dogodilo nešto čudno. Povukao sam nekih 200 m. po blagoj uzbrdici i maknuo se da propustim Ivu. No, ona nije prošla naprijed. Pomislio sam da možda ne može (što mi je bilo čudno) pa sam nastavio kako sam mogao. Pred sam kraj uzbrdice ona je prešla naprijed, a ja se onako potrošen, nisam uspio priključiti. Osim toga, i dalje sam imao dojam da ona ne može puno brže, i da ću je lako uloviti na nizbrdici ili na ravnom. Ali to je bio samo dojam. Do kraja biciklističkog dijela utrke povećavala je prednost metar po metar, tako da je na kraju završila bar 600 m. ispred mene. U međuvremenu je Sanjin odustao, i da smo vozili skupa možda smo mogli napasti i Šegija, koji čini mi se, i nije vozio prebrzo. Zadnje trčanje mi uopće nije bilo teško, tako da sam čak pomislio da ću ići osobni rekord. No, zadnji kilometar, kad sam vidio da ipak ne mogu, malo sam popustio da se ne patim bez veze. Na kraju 1:15:10, svega 40 sec. slabije od najboljeg vremena prošle godine, i to na stazi koja je tridesetak metara duža (trčanje). Ne znam zašto svaki put, kad se ponovo mjeri staza, ona mora biti sve duža. Siguran sam da je ona prošlogodišnja bila točna.
Na kraju je pobijedio Ljubas, malo ispred Matea koji je odradio utrku za nekih 1:03, što je izvrsno vrijeme za ovakvu stazu. To bi na Jarunu bilo ispod sat vremena. Za dečka od 16 godina, koji se još uvijek više zeza, nego što ozbiljno trenira, to je izvrstan rezultat. Ako ustraje, vidim vrlo svijetlu triatlonsku budućnost za njega ...
|
