06
subota
rujan
2014
Blog kao Big Brother (?)
Ne bu išlo...
Vrtim kaj sam čitala zadnja dva-tri dana. I priznajem, malo mi se i zavrtilo u glavi. Od svega.
Danas je ok. Oblačno i dalje. Bit će i kiše, ziher.
Ne znam, meni je to sve onako malo pomaknuto.
IT tehnologija omogućila nam je „zipanje“ svega za što bi nam, inače, trebalo nekoliko dana. Informacije su nam dostupne. I nekoliko puta provjerljive. Udaljenost je skraćena. Sve je nekako na dohvat ruke.
A bome i mi.
Svima!
Onima kojima bi trebali biti. A i drugima.
Sad sam u godinama kad se mogu sjećati doba bez mobitela. Je, je, nekad ih nismo imali. Teško za vjerovati, ha? :)
Sjećam se frendice kad je svoje klince otfurala u Trst, da ih upozna s povijesnim i kulturnim znamenostima YU shopinga. Reakcija je bila – kaj Benettona nije bilo u Zagrebu? Čuđenje klinaca nad pojmom s kojim su oni rasli.
Sjećam se i dejtova – vidimo se idući tjedan, u srijedu – a bila je subota, oko ponoći, šetnja do Trga mokrim ulicama, cmoka i trk da se uhvati zadnji tramvaj prije noćne vožnje.
Ak' ovak nastavim, bum bila ko naši starci koji su pričali, nama, o nekim prošlim vremenima, a nas ta, prašnjava, uopće nisu zanimala :)
Ma, kužite koliko se sve promijenilo?
Na dobro ili loše, ovisi o toliko toga da uopćavanjem mogla bih postati hrabra u svojoj gluposti.
E sad, da se vratim na početak.
(Nadam se da bum, s vremenom, za nekih 15-tak godina, a možda i koju ranije, ako se potrudim, naučila kraće pisati, ali sad je tak kak je.)
Blog kao Big Brother?
Bome da!
U nekim godinama trebali bi prerasti neke priče.
U istim tim godinama trebali bi znati da je manje više, pogotovo kad pričamo i pišemo o sebi, a još više kad smo tim pričanjem i pisanjem dostupni. Gore navedenim – onima kojima bi trebali biti, a i drugima.
Napisala sam, nedavno, da mi sve to pomalo vuče na emotivnu prostituciju. Sugerirano mi je da zamijenim sa striptizom. Iako bolje korigirano zvuči jer prostitucija asocijativno grebe, ipak se bitno mijenja sadržaj.
I nije o onom o čemu sam pisala.
Nekad su dnevnici bili tajne arhive našim emocija. Ono nešto samo naše. Obično skriveno. Doslovno. A i ne samo to.
Danas?
Imamo blog-ove.
Pišemo.
O svemu. O sebi. Direktno. Indirektno. I u proredima.
'ste ikad razmišljali di je granica kad nešto postane previše, kad se osjećate kao voajer jer netko je upravo skinuo i zadnji sloj, oljuštio se i ostavio sebe smotanog oko svojih gležnjeva, kao zmija svoju kožu?
Kad bih baš svima pričala o svemu, bilo bi fakat nevažno kome kaj imam za reći i čije uši su mi na raspolaganju za protok informacija.
Bezvrijedno i jedno i drugo, moje s jedne strane i onaj s druge koji me sluša ili barem je diskretan u traženju zanimljivije zabave preko moga ramena.
Zato se ne snalazim u virtualnoj, emotivnoj transparentnost. Tuđoj.
Svoju, još uvijek uspijevam držati dovoljno daleko da o svemu ovome mogu distancirano pisati.
I zato mi se čini da je to sve pomalo fejk.
Gucci s viškom ili manjkom slova.
Angažirano. Kao potreba dodatne životne teatralnosti. Malo hrane za ego.
I ništa više.
Virtualni Big Brother!
U onom realnom, lova je u igri.
A u ovoj ovdje?
komentiraj (3) * ispiši * #